Demokratizacija kulture sjećanja

Demokratizacija kulture sjećanja novi je cross-over projekt Kristine Leko i suradnika/ca. Radi se o interdisciplinarnom i participacijskom projektu, na kojemu će u slijedećih tri do pet godina uz umjetnicu raditi još nekoliko mlađih umjetnika/ca, a u koji će biti uključeni i stručnjaci na području spomeničke baštine, akteri i aktivisti lokalnih zajednica, braniteljske i građanske udruge te svi zainteresiranih građani. Svrha projekta je baviti se trenutnom bolnom točkom hrvatskog društva koristeći radionice s građanima/kama i udrugama, kako u urbanim, tako i u ruralnim sredinama, intervjue s akterima i stručnjacima/ stručnjakinjama, prikupljanje arhive spomen obilježja Domovinskog rata te Drugog svjetskog rata, sve u svrhu suočavanja s prošlošću i rekoncilijacije. Projekt propituje, traži i želi pospješiti procese demokratizacije u kulturi sjećanja. Kao work in progress projekt će obraditi u 2018. godinu jednu lokaciju - lokaciju Šibenik-Vodice, dokumentirati situaciju na terenu i poticati aktere na kritičku refleksiju, s fokusom na teme demokratizacije kulturalne produkcije i politike reprezentacije.

Razmislimo li o njihovom elementarnom određenju, jasno je da jedni i drugi spomenici u osnovi komemoriraju ljudske žrtve. Međutim, jednako tako oni posjeduju snažan ideološki naboj, koji rezultira intenzivnom polarizacijom i konstrukcijom konfliktnih odnosa među građanima, koji se u ponekad katastrofalnim razmjerima odražavaju na život unutar zajednice u cjelini. Spomenici se instrumentaliziraju u korist sukoba poklonika određene ideologije ili političkog sustava; s primjerima se susrećemo na dnevnoj bazi. U šibenskom području postoji nekoliko konfliktnih društvenih situacija izazvanih ili povezanih sa kulturom sjećanja tj. podizanjem novih spomenika. Jedan od primjera je spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma, podignut 2012. godine u Vodicama. Dok su njegovi inicijatori spremno zagovarali svoje namjere, tvrdeći kako je komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom bila zločinačka organizacija, podizanje spomenika popratile su i mnoge kritike na račun prije svega terminološki nejasnog naziva i same agende inicijatora. Medijska rasprava koju je pokrenuo jasno indicira dva pola koja se kontinuirano sučeljavaju i sukobljuju u društveno-političkom i javnom prostoru. Na taj način perpetuiraju se tzv. mnemoničke bitke, simptomatične za područje povijesno iscrpljeno ratovima i političkim prevratima. Pritom ne treba zaboraviti da se u središtu Vodica, kao mjesta s dugom ustaničkom tradicijom, nalazi i monumentalan Spomenik palim borcima Drugog svjetskog rata, koji je s godinama postao svojevrstan simbol grada.

Želimo li demistificirati mehanizme sjećanja i pamćenja, a utječući se sada već kanonskoj definiciji koju iznosi francuski povjesničar Pierre Nora, trebamo razgraničiti pojmove sjećanja i povijesti. Prema Nora “Sjećanje je život, uvijek ga prenose živi ljudi i stoga je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, nesvjesno neprekidnih iskrivljenja, osjetljivo na sva prisvajanja i manipulacije, podložno dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima”, dok je povijest za njega “uvijek problematična i nepotpuna rekonstrukcija onog što je prošlo”. U vječnoj dijalektici, povijest (u smislu historiografije) i sjećanje nisu, dakle, sinonimi (premda se često na taj način razumijevaju), nego protuznačnice.

Krenemo li u dalju razradu seta problema intrinzičnih bilo kakvoj raspravi o (hrvatskoj) prošlosti, uočavamo i sveprisutnost sintagme kultura sjećanja, poglavito u akademskom diskursu, a zatim i u naslovima ili elaboracijama više projekata, radionica i znanstvenih skupova. To načelno nije pogrešno; korištenje ove sintagme implicira prije svega da za ovakve rasprave itekako ima potrebe. Kultura sjećanja koncept je koji se po svemu suprotstavlja politikama pamćenja, odnosno doktrinarno oblikovanoj ‘službenoj’ povijesti, koja je baza za konstrukciju nacionalnih mitova i koja je ispisana u školskim udžbenicima povijesti. Ona se oslanja na individualna sjećanja i općenito se vodi konstrukcijom sjećanja 'odozdo prema gore’, te je zahvaljujući tome malo-pomalo stekla status 'sigurne riječi’, kojoj se pridaje svojstvo automatske legitimacije projektnih aktivnosti. Ipak, u vremenu kojem je sjećanje, kako to rječito opisuje Nora, kao “nekad naslijeđe intimnog iskustva” sada “zamijenjeno efemernom opnom aktualnosti”, ni znanstveno-istraživački diskurs ponekad nije pošteđen konotacija koje do neke mjere podrazumijevaju osudu 'drugoga’.

Projektom Demokratizacija kulture sjećanja želimo izmaknuti se opredjeljivanju i kontaminaciji spomenika političko-ideološkom propagandom. Polazimo od premise da je neotuđivo pravo svakog čovjeka pravo na sjećanje i odavanje počasti događajima ili osobama koje smatraju značajnima ili zaslužnima za dobrobit pojedinca, zajednice, grada, države ili društva općenito, sve dok tome ne šteti drugima. Prateći ovu misao, nastojimo pomaknuti fokus sa političkog polariziranja na iscjeljiteljske potencijale okulturenog sjećanja. Kroz razgovore, radionice, tribine i putujuću izložbu željeli bismo participacijski, sa građanima u lokalnim zajednicama, detektirati moguće strategije rekonsilijacije i liječenja neuralgičnih točki kolektivnog sjećanja.

Više o projektu na >>>> blogu organizacije !