BEZ NASLOVA (U RAZGOVORU S RADNICIMA/AMA)

Kristina Leko
U suradnji sa socijalnim ustanovama Arbeiterwohlfahrt (AWO), Leuna; Arbeit und Leben Training Center, Schkopau; Soziales Dienstleistungzentrum (SDZ), Merseburg
Posvećeno društvenom položaju radnika/ca i problemu nezaposlenosti.

Projekt se odvijao tijekom godine dana u Njemačkoj, na području grada Hallea. U projekt su bile uključene tri socijalne ustanove, sudjelovanjem njihovih štićenika/ca, odnosno korisnika/ca. Ustanovama sam predložila da budu predstavljene u okviru dokumentarnog umjetničkog projekta na izložbi Schrumpfende Städte (Shrinking Cities/Gradovi koji nestaju) u lajpciškome muzeju. Naslov je na engleskom jeziku igra riječi te se može čitati u rasponu značenja: Bez naslova, Ni o čemu, Ne-subjekti, odnosno aludira na nepostojanje subjekta u smislu nepostojanja radničke klase. je arhiva iskustava, stavova i razmišljanja tri skupine radnika/ca o temi rada, radničke klase i nezaposlenosti. Nastala je na radionicama, sastancima i diskusijama s uključenim radnicima/ama, na licu mjesta, u tri socijalne ustanove u industrijskoj regiji Halle. U projektu je sudjelovao centar za edukaciju „Arbeit und Leben“ („Rad i život“), koji nezaposlenim i nekvalificiranim adolescentima/cama pruža priliku da dovrše prekinuto obrazovanje, zatim društveni centar „Arbeiterwohlfahrt“ u Leuni, gdje se okuplja grupa žena koje su početkom 1990-ih prijevremeno umirovljene, te samoorganizirani socijalni centar, socijalna služba nezaposlenih za nezaposlene, sa sjedištem u Merseburgu, kojom rukovode sami/e nezaposleni/e. U suradnji s tri skupine sudionika/ca stvorena je multimedijska instalacija koja je prikazala autentične biografije pojedinaca/ki na pozadini društvenih okolnosti, obuhvativši zvučnu i video dokumentaciju, fotografije, pisane dokumente, rukopise, crteže, objekte i osobne predmete. Osim toga, instalacija je obuhvatila i tri dokumentarna video-zapisa o trima ustanovama, koji su uoči završetka projekta darovani uključenim ustanovama. Osim snimanja video dokumentacije i stvaranja uvjeta za nova promišljanja o općim i pojedinačnim društvenim uvjetovanostima, za mene je u tom projektu riječ bila o tome – kako biti društveno korisna umjetnica. Da pridonosim općem dobru, najsnažnije sam osjećala tijekom radionice crtanja održane u Merseburgu. Osnivanje javne ustanove Soziales Dienstleistungzentrum (SDZ) 2005. godine u Njemačkoj, označilo je početak nove vrste društvene solidarnosti. To je bila prva ustanova takvog tipa, koja je svojim zaposlenicima/ama, dugotrajno nezaposlenima, omogućila da radeći za jedan euro po satu, drugim nezaposlenima ponude usluge po cijeni jednog eura ili besplatno, primjerice doručak, ručak, igraonice za djecu, razmjenu i kupovinu rabljene odjeće, trgovinu namirnicama, praonicu rublja, usluge frizerskih i kozmetičkih salona, pomoć pri pisanju molbi za posao, kao i savjetovanje o socijalnim problemima. Svu su potrebnu opremu i robu osiguravale lokalne tvrtke donacijama. Kada sam kontaktirala SDZ, namjeravajući snimiti dokumentarni film, zaposlenici/e nisu željeli da njihov posao bude zabilježen kamerom. Zbog toga sam, kako bih predstavila ustanovu i njihov rad, snimila dokumentarni zvučni zapis. Budući da snimanje kamerom nije dolazilo u obzir, jer su se – što smatram žalosnim – neki/e zaposlenici/e sramili svog položaja u društvu, ponudila sam im drugu uslugu - besplatnu radionicu crtanja autoportreta u velikom formatu, u svrhu samoosnaživanja i kreativnog razvoja sudionika/ca. U radionicu se uključilo trinaest zaposlenika/ca i korisnika/ca SDZ-a. Tjedan dana smo radili zajedno u maloj prostoriji, u skupinama od po tri sudionika/ce. Svatko je proveo/la crtajući barem pet, a neki/e i do devet sati. Radna je atmosfera bila doista posebna. Snimili/e smo fotografije kojima smo željeli/e dokumentirati pojedinačni napredak tijekom radioničkog procesa. Kada sam izrađivala fotografije, kako bih ih mogla poslati sudionicima/ama, uvidjela sam da u rukama držim dokaz da je svaki čovjek umjetnik/ca. Ujedno, nitko se od sudionika/ca nije protivio/la objavljivanju fotografija. Štoviše, neki/e su od njih bili/e vrlo ponosni/e na svoj rad. Poželjela sam tada da ubuduće na svijetu bude još mnogo takvih dokaza.