Kad ne dime tvornički dimnjaci – TEF (Umjetnički pojmovnik javnog prostora)

2019

Autorske novine "Kad ne dime tvornički dimnjaci - TEF"

Izdavač: OLP, studeni 2019.

Autorica izdanja, istraživanje i priprema materijala: Lana Stojićević
Umjetnička savjetnica projekta: Kristina Leko
Kazivači u novinama, bivši radnici TEF-a:  Pave Aras, Ante Baranić, Ante Bego, Stipe Belamarić, Ivo Čulav, Svetislav Đale, Tome Mileta, Nikica Rak, Nikola Rak, Nikica Širinić i Branko Županović.

U Šibeniku su 13. studenog 2019. godine u Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“ predstavljene novine Lane Stojićević „Kad ne dime tvornički dimnjaci – TEF“, u izdanju umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon.

Riječ je o autorskoj publikaciji, drugom dijelu višegodišnjeg umjetničko-istraživačkog projekta mlade šibenske umjetnice o ugasloj šibenskoj Tvornici elektroda i ferolegura. O novinama je govorila autorica Lana Stojićević te izvršna urednica Maša Štrbac. Na predstavljanju su bili prisutni bivši radnici tvornice čija kazivanja čine važan dio novina.

Šibenska Tvornica elektroda i ferolegura – TEF obilježila je živote mnogih Šibenčana i Šibenčanki te je svojim dimnjacima desetljećima sukreirala prepoznatljiv obris grada. Uz Tvornicu lakih metala (TLM) činila je okosnicu šibenske industrije i gospodarskog razvoja grada snabdijevajući željezare, čeličane i livnice metala diljem SFRJ i u inozemstvu. Dimnjaka i tvornice već odavno nema (tvornica je službeno zatvorena 1994.) no mlada umjetnica Lana Stojićević (r. 1989.) koja je odrasla u njenoj blizini istražila je ulogu koju je tvornica imala u životu lokalne sredine. Tvornički su objekti većinom srušeni, ostao je tvornički otpad (troska i fenolne otpadne vode) koji do danas nije adekvatno zbrinut i prostor u središtu grada (305.395 m² površine) koji se prepoznaje kao velik turistički potencijal. U 2018. godini je na mjestu bivše tvornice umjetnica izvela performativnu šetnju s radnicima te kroz razgovor s njima rekonstruirala život koji se odvijao unutar i oko nje. U 2019. godini projekt je nastavila u formi novina, autorske publikacije koja se izgledom naslanja na originalni informativni list tvornice koji je izlazio od 1963. do 1991. U bivšoj su državi tvorničke novine bile promovirane kao medij participacije radnika u radu tvornice i u društvenom životu koji se odvijao oko nje te su vrijedan izvor informacija o povijesti pojedine tvornice i o društvenim kretanjima koja su se prelamala kroz nju. Lana Stojićević iskoristila ih je kao format za priču o povijesti TEF-a u kojoj je iznijela saznanja stečena uvidom u originalni informativni list tvornice i drugu arhivsku građu te, ponajviše, kroz kazivanja bivših radnika. Tekstove prate umjetničine ilustracije kojima obrađuje pojedine teme ili pak u arhivskoj građi (tehnički nacrti tvorničkih objekata i postrojenja) prepoznaje zanimljiv likovni materijal u kojeg autorski intervenira crtežima ili foto-montažama.

Na predstavljanju novina u gradskoj knjižnici bili su prisutni bivši radnici TEF-a, urednik nekadašnjih tvorničkih novina šibenskog TLM-a (Tvornice lakih metala), novinari, arhitekti iz Društva arhitekata Šibenik, djelatnici u kulturi, ostali građani i građanke Šibenika. U uvodnom dijelu naglasili smo da je riječ o umjetničko-istraživačkom projektu i na taj način otklonili među prisutnima očekivanja koja vezujemo uz novinska izdanja ili pak znanstvene radove. Ove su novine autorska publikacija Lane Stojićević koja je osmislila koncept i sadržaj publikacije s ciljem da zabilježi „puninu života jedne tvornice koja je, uz poneke izmjene u nazivu i proizvodnji, radila gotovo cijelo 20. stoljeće.“ Na promociji je uz novine predstavljen audio-rad, zvučna dokumentacija prošlogodišnje šetnje s radnicima.

Predstavljanje je zamišljeno kao povod za zajedničko prisjećanje na tvornicu i život koji se odvijao unutar i oko nje te smo prisutne pozvali da iznesu svoja sjećanja. Razgovor o ugasloj tvornici kretao se od nostalgičnih sjećanja na tvornicu koja je gradila i hranila grad, do spoznaje da takav oblik proizvodnje više nije bio održiv. Radnik koji je u TEF-u radio do njegova zatvaranja prisjetio se kako je još dugo nakon što su tvornički objekti srušeni portir čuvao teren i provjeravao svakog došljaka koji bi ušao u granice nekadašnje tvornice. Ideja tvornice nadživjela je u nekih pojedinaca njeno fizičko trajanje ostavši čvrstim osloncem u svijetu koji se nepovratno mijenjao. U 2019. godini ispražnjeni je teren mjesto projekcija razvoja grada 21. stoljeća, atraktivna lokacija uz samu gradsku jezgru, na obali, te mnogi u njoj prepoznaju velik turistički potencijal. Neminovno je da će uređenje tog terena odrediti budući razvoj grada te se otvorilo pitanje njegova strateškog razvoja. Je li turizam jedina gospodarska grana u koju valja usmjeriti ulaganja, koju dugoročnu korist takva ulaganja donose lokalnom stanovništvu? Jesmo li deindustrijalizacijom Šibenika ali i drugih gradova u RH nepovratno izgubili kvalitetna radna mjesta, znanja koja su se na tim mjestima akumulirala desetljećima? Neki su sugovornici izjavili da su takvi procesi neminovna posljedica globalizacije, seljenja industrije na Istok u potrazi za jeftinijom radnom snagom. Drugi su, obeshrabreni kompleksnošću ovih pitanja, rezignirano konstatirali da smo u našoj raspravi „otišli predaleko“. Ova nas je primjedba podsjetila kako je osjećaj nedoraslosti suvremenim zbivanjima, nemoć da ih razumijemo u cijelosti, dominantno obilježje našeg vremena. Globalizacija nas je povezala na način da odluke nama nepoznatih pojedinaca u udaljenim krajevima svijeta neposredno utječu na naše živote, a da mi u te odluke nemamo uvid niti u njima sudjelujemo. Zašto je TEF postao neodrživ? Zašto nije iznađen način da se proizvodnja tehnološki osuvremeni, prilagodi novim potrebama, izmjesti na primjereniju lokaciju, da se opremi da ne onečišćuje okoliš? Sugovornici u novinama spominju nekoliko inicijativa u tom smjeru, ali, kažu, ni jedna nije zaživjela, nije se ostvario konsenzus, takva je bila društvena klima… Pitanje je hoćemo li ikad moći rekonstruirati slijed odluka i događaja oko tvornice u cijelosti. Svjesni smo da projekti poput ovog ne mogu ponuditi odgovore, ali zato o tim procesima postavljaju pitanja. Kad se, naime, prestanemo pitati, kada prihvatimo sve što nam dolazi kao neminovno, onda svaka inicijativa za promjenu postaje bespredmetna.

Reakcije građana/ki kretale su se u rasponu od „koga to zanima“ do pohvale projektu od mladića koji je izjavio da je „bitno istraživati lokalnu povijest“. Industrijska povijest Šibenika ne odnosi se samo na proizvodnju nego i na kulturu zajedničkog življenja i rada. Sjećanje na tu kulturu još je uvijek živo među bivšim radnicima i stanovnicima u okolici tvornice, u naselju Crnica. Ona je dio njihova identiteta te smo kod tog dijela stanovništva naišli na izraze odobravanja pa i oduševljenja projektom.  Na društvenim su pak mrežama novine bile povod polarizacijama svake vrste pa i suprotstavljenim viđenjima uloge tvornice u životu grada, od žaljenja što više ne radi jer je tada život u Šibeniku „bio bolji“, tj. grad je bio „industrijski div“, do percepcije TEF-a kao nečeg „iz bivšeg sistema“  što ga automatizmom čini nepoželjnim. Neki su konstatirali kako su zbog tvornice bili „šporki lancuni“, ali su ljudi u gradu „barem imali dobru plaću“.  Većini je prva asocijacija na TEF dim iz tvorničkih dimnjaka po kojemu su znali „koji vjetar puše“. Jedan se gospodin, bivši inženjer u TLM-u, javio nakon što smo podijelili novine, rekavši kako ih je „pročitao u jednom dahu“. Sam istražuje industrijsku povijest Šibenika 20. stoljeća i smatra da je šibenska industrija značajno utjecala na grad te da smo ju dužni istraživati kao dio lokalne baštine. Primijetio je da Šibenik, osim nacrta i slične, uglavnom papirnate građe, nije sačuvao gotovo nikakve industrijske artefakte, primjerice vrijedne strojeve (istaknuo je postrojenje Linde – TEF-ovu kisikanu), koji su trebali biti sačuvani kao artefakt jednog specifičnog perioda šibenske povijesti. Također, u javnom bi se prostoru trebala odati počast ličnostima koje su odigrale važnu ulogu u industrijskoj povijesti Šibenika, poput Vjekoslava pl. Meichsnera, smatra on.  Jednaka su razmišljanja i nas potakla na ovaj projekt. Nadamo se da će nam se u nastojanju da zabilježimo ovaj važan dio povijesti Šibenika pridružiti i ostali, građani-ke i nadležne institucije.

Projekt je realiziran u sklopu programa Umjetnički pojmovnik javnog prostora Umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon Zagreb, čiji je cilj jačanje diskursa umjetnosti u javnom prostoru i u zajednici kroz intervencije mladih umjetnika/ca na lokalno specifične teme.
 
Partner projekta:
Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“, Šibenik Poljana 6, 22 000 Šibenik
Ravnatelj: Vilijam Lakić
http://www.knjiznica-sibenik.hr
 
Zahvaljujemo Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“, Državnom arhivu u Šibeniku, Josipu Ungarovu, Anti Baraniću i Nikoli Raku na ustupanju materijala za istraživanje i objavu.
 
Financijski pokrovitelji projekta: Zaklada „Kultura nova“, Ministarstvo kulture RH, Grad Šibenik i Grad Zagreb.

Podaci o publikaciji Kad ne dime tvornički dimnjaci – TEF
Nakladnik: Umjetnička organizacija – Otvoreni likovni pogon – Zagreb
Za nakladnika, odgovorna urednica: Kristina Leko
Urednica izdanja: Lana Stojićević
Izvršna urednica: Maša Štrbac
Tekstovi i transkripti: Lana Stojićević
Pogovor: Maša Štrbac (tekst je dostupan ovdje )
Lektura i korektura: Jadranka Pintarić
Fotografije: Lana Stojićević, Goran Radošević, Ante Baranić
Grafički prilozi: Lana Stojićević, Goran Radošević, izbor iz dokumentacije
Grafička priprema: Iris Klarić
Font: Inria Sans, Black Foundry
Tisak: Kerschoffset, Zagreb, studeni 2019.
Format: 39 x 27,3 cm
Opseg: 32 str
Naklada: 500
ISBN: 978-953-48716-0-7

Lana Stojićević (Šibenik, 1989.) diplomirala je 2012. g. na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu i stekla zvanje magistra slikarstva. Od 2015. do 2018. bila je asistentica, vanjska suradnica na Slikarskom odsjeku Akademije. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Umjetničko-istraživački projekti (izbor): Bilo koje mjesto u bilo kojem gradu (2019.); Fasada (2018.), Sunny Side (2018.), Na/do/gradnja (2017.), Strukture prikrivanja (2017.), Parcela (2016.), Projekt Villa Roza (2016.), Crno brdo (2015.) i Dvoboj (2012.). Za svoj je umjetnički rad primila mnoge nagrade, između ostalih: Metro Imaging Mentorship Award na izložbi New East Photo Prize (Calvert 22 Foundation, London, 2016.), godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najboljeg mladog/u umjetnika/cu 2015. godine, drugu nagradu izložbe Young Contemporary Photography: Different Worlds (Galerija Photon, Ljubljana, 2015.), Erste Grand Prix na izložbi Erste fragmenti (2015.), Rektorovu nagradu (2012.). Bila je finalistica Nagrade Radoslav Putar 2015. godine. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Splitu.

Osnovni format rada: participacijski umjetnički projekt; umjetničko istraživanje; projekt u zajednici. Mjesto održavanja: Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić" u Šibeniku, ugostiteljski objekti u gradu. Autorica: Lana Stojićević. Koncepcija projekta Umjetnički pojmovnik javnog prostora i umjetničko vodstvo: Kristina Leko. Produkcija: Otvoreni likovni pogon. Fotografska dokumentacija promocije: Goran Radošević. Modaliteti i formati rada: umjetničko istraživanje, intervjui, autorska publikacija.