SARAJEVO INTERNATIONAL

Kristina Leko
U suradnji sa stanovnicima/ama Sarajeva: Yvana Enzler (Švicarska), Ana Abdelbasit (Sudan/Hrvatska), Imad Ziyada (Palestina/Irak), Marco Noce (Italija), Nabil el Hassan (Sirija), Chris Miller (SAD), Krista Maresch (Austrija), Paola Ossa (Čile), Francis Bueb (Francuska), Marty McKeller (Škotska), Paul Lowe (Engleska) te jedan anonimni trgovac iz Kine
Dvanaest osobnih video priča, snimljenih u suradnji s dvanaest stranaca/kinja koji/e su doselili/e u Sarajevo tijekom 1990-ih godina.

Početkom 1990-ih ljudi su se iz Sarajeva u bijegu od rata raspršili svuda po svijetu, a iseljavanje se nastavilo i poslije rata. Godine 2000. kao da nije bilo osobe koja ne bi željela otići iz Sarajeva. No, postoje li uopće ljudi koji su se tijekom tog razdoblja doselili u Sarajevo? Projekt polazi upravo od tog pitanja. Željela sam promijeniti perspektivu – željela sam stvoriti narativ koji će prikazati Sarajevo u drugačijem svjetlu, kao grad u kojem ljudi žele živjeti, te tako možda ponekoga i potaknuti na ostanak.

Participativno-dokumentarni projekt je rezultirao produkcijom dvanaest dokumentarnih video priča, snimljenih u suradnji s dvanaest stanovnika/ca Sarajeva, stranaca/kinja koji/e su se u Sarajevo doselili/e tijekom ratnog desetljeća iz najrazličitijih osobnih razloga. Sudionici/e projekta razlikuju se međusobno po svom društvenom položaju, vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti. Riječ je o osobama u rasponu od talijanskog sveučilišnog profesora do malog kineskog trgovca, a u projekt nisu bili uključivani/e strani službenici/e na dobro plaćenim poslovima vezanim uz rat i mirovne misije. Ideja je bila prikazati ekonomsku, političku i društvenu pozadinu poslijeratnog društva, putem ciljanog odabira stranaca/kinja koji/e žive u gradu, te kroz njihove osobne priče.

Osnovna je svrha projekta bila dvojaka: stvoriti nov, društveno relevantan narativ, novi pogled na aktualnu situaciju u društvu, te potom i postaviti i predstaviti u javnom prostoru umjetničke radove koji nose taj narativ. Smatrala sam da su svi umorni od nacionalnih sukoba i da će obrtanje perspektive rezultirati važnim pomakom. Poruka projekta je jednostavna: život se ne da svesti na Bošnjake, Srbe i Hrvate. Ovdje žive i neki drugi ljudi.

Javno predstavljanje priča stranaca/kinja, koji/e su došli/e zato da ostanu, značilo je pomicanje fokusa s triju sukobljenih nacionalnih skupina na neke druge ljude koji su u Sarajevo doselili/e u vrijeme kada ga Sarajlije napuštaju, smatrajući da grad nema budućnosti. To je obrtanje perspektive važan koncepcijski moment projekta.

Poticanje međusobne komunikacije sudionika/ca i pospješivanje njihove integracije u širu društvenu okolinu bila je glavna svrha projekta koji smo namjeravali ostvariti prikazivanjem video priča na različitim javnim mjestima te njihovim emitiranjem na lokalnoj televiziji. Odabir mjesta prikazivanja učinjen je zajedno sa samim sudionicima/ama i prema njihovim željama, a uključivao je dvije knjižare, restoran, Francuski kulturni centar, Studentski centar, zračnu luku, videoteku itd. Uz moju pomoć i instrukcije, svaki/a je sudionik/ca oblikovao/la vlastitu priču, manje ili više samostalno. Realizacija video materijala trajala je pedeset dana. Pripadnost različitim kulturnim krugovima utjecala je na razlike u pristupima sudionika/ca kreativnom procesu. Neki/e su od njih sami/e uzeli/e kameru u ruke, napisali/e priče ili izjave i kreativno pristupili/e strukturiranju videa. Za druge je pak ispričati priču direktno u kameru bio jedini mogući način izraza. Stoga se stilovi naracije pojedinih videa međusobno uvelike razlikuju.

Yvana Enzler, rođena 1952. u Švicarskoj, diplomatkinja, u Sarajevo je došla 1998., i to ne slučajno. Video prati žensku liniju Yvaninog obiteljskog stabla, otkrivajući njezin složen identitet. Priča je to o tri Yvanine pretkinje, o njezinoj praprabaki, rođenoj u sarajevskoj židovskoj obitelji početkom 19. stoljeća, potom o prabaki, katolkinji iz Beča koja se udala u Beograd, te konačno o njezinoj baki, pravoslavki, rođenoj u Beogradu i sahranjenoj u Švicarskoj. Yvanin kompleksni identitet postaje metafora za identitet Sarajeva. U videu se izmjenjuju fotografije iz obiteljskog albuma s prizorima Sarajeva vezanim uz tri religije.

Marco Noce, rođen 1963. u Italiji, pjesnik, u Sarajevo je došao 1998. kao sveučilišni predavač talijanskog jezika i književnosti. Uz posao predavača, 2001. istodobno volontira u talijanskom Veleposlanstvu i u Sarajevsko-talijanskom udruženju, te vodi dva tečaja talijanskog jezika. Osnivač je organizacije za kulturnu razmjenu između Italije i Bosne i Hercegovine. Njegova video priča počinje sonetom Francesca Petrarce, kao uvodom u razloge Noceova dolaska u Sarajevo. Kroz Petrarcin sonet i osobno iskustvo, Noce govori o osjećaju krivnje i srama koji kod njega izaziva pomisao na rat u Sarajevu, te nelagodi pri slušanju priča iz rata, koju dijeli s onima koji su imali sreću ne doživjeti rat. Istančane misli o Sarajevu, zatim o međuljudskoj i međunarodnoj solidarnosti, Marco prenosi sučeljavajući dva performansa izvedena za taj video. Jedan je pomnjivo strukturirano javno predavanje o Petrarcinu sonetu, u kojemu objašnjava kako čovjek, zaokupljen osobnim strastima, zaboravlja druge i čovječanstvo. U drugome dijelu videa, Marco čita chat prepisku o temi Sarajeva i osjećaja krivnje i srama, koju je vodio sa svojom ženom koja živi u Italiji i koja se, kao i Petrarcina ljubav, zove Laura.

Krista Maresch, rođena 1968. u Austriji, profesorica je njemačkog jezika. U Beču je susrela grupu mladih Bosanaca te se tri godine kasnije, kao supruga jednoga od njih, preselila u Sarajevo. Kristin video simbolički kombinira kućne video snimke te govori o postojanju dvostruke perspektive. Jedna je perspektiva „Bosne u Beču“, mladih ljudi, ratnih izbjeglica koje muči nostalgija, a druga "Sarajeva u poraću", nesporazuma i suprotstavljanja između onih koji/e su iz ratnog Sarajeva otišli/e i onih koji/e su ostali/e. Video govori o razlikama u mentalitetu, kao i o naporima da se te razlike premoste. Krista je odlučila svoj video prikazati u sarajevskoj zračnoj luci. Tijekom svibnja 2001. video je bio dijelom internog aerodromskog televizijskog programa Međunarodnog aerodroma Sarajevo, te se emitirao svakih sat vremena, uz standardni izbor aktualnih vijesti.

Imad Ziyada, Palestinac rođen 1966. u Bagdadu, građevinski je inženjer koji danas vodi vlastiti studio grafičkog dizajna u Sarajevu, gdje živi od 1996. godine. Imad nije doselio u Sarajevo posredovanjem jakog arapskog lobija, kako bi se to moglo pretpostaviti, nego zahvaljujući prijateljstvu s Vjekoslavom Saja, katolikom, s kojim se sprijateljio u Bagdadu potkraj 1980-ih. Imad ne posjeduje putovnicu, nego privremenu putnu ispravu, te je zapravo irački izbjeglica. Nakon uvođenja embarga u Iraku 1990., bio je nezaposlen i bez ikakve nade u budućnost. Imad pred kamerom kronološki iznosi svoju životnu priču, koja se postupno pretvara u priču o prijateljstvu i o tome kako čovjek može ostvariti svoje snove. Redovito šalje novčanu pomoć roditeljima i braći u Bagdad. Video je prikazivan u čitaonici sarajevskog British Councila, jer je Imad prijatelja Vjeku upoznao na tečaju engleskog jezika, u bagdadskom British Councilu.