HODALI SU, HODAT ĆE: PREDGOVOR
Jozefina Ćurković, studeni 2018.
Izložba Hodali su, hodat će rezultat je višemjesečne suradnje umjetnice Ene Janković i Otvorenog likovnog pogona, nastala na temelju kontinuirane interakcije umjetnice s prolaznicima i građanima. Ona je kroz srpanj i kolovoz 2018. godine boravila u javnom prostoru grada Osijeka razgovarajući s prolaznicima koji imaju iskustva s migracijama i pažljivo prikupljajući građu za izložbu - iznošene cipele i s njima povezane priče i iskustva. Akcija u javnom prostoru dočekana je s oprezom; naime, danas je ovakav direktan oblik komunikacije zamijenjen manje izravnima, posredovanima različitim elektronskim ili vizualnim medijima. Također, činjenica da interes za ovu temu i materijal dolazi iz umjetničke motivacije i želje za produkcijom konstruktivnog umjetničkog rada, nesvakidašnja je. Unatoč tomu, umjetnica je svojom ustrajnošću i repetitivnošću pojavljivanja ubrzo pridobila prolaznike, ali i one građane i građanki koji više ne šetaju svakodnevno osječkim ulicama; reagirajući na njezin poziv, neki građani/ke su se samonicijativno javljali i dogovarali predaju cipela. Pri tome su razgovori koje su vodili s Enom Janković postajali su sve otvoreniji, specifični i kritični, a njihove misli umjetnica je vrijedno zabilježila.
Akcija prikupljanja cipela kao simbola mobilnosti (svojevoljne, ali nerijetko i prisilne) rezultirala je korpusom autentičnog materijala i sadržaja. Sav taj materijal - fizički, ali i nematerijalni, emocionalni - postaje gradivnim elementima instalacije pred nama. Korištenje osobnih predmeta, specifično cipela, postojeći je format iz prakse suvremene umjetnosti, koji je umjetnica primijenila na interpretaciju lokalno karakteristične teme. Cipele koje čine instalaciju gotovo memorijalnog karaktera, dakle, nisu tek anonimni objekti. Čin u kojem ih građani i građanke Osijeka dobrovoljno daju umjetnici na korištenje, zajedno sa svojim mislima, željama i iskustvima, posjeduje transformativnu snagu i rezultira artefaktima koji tvore narativ unutar kojeg svaki par predstavlja jednu do sada neispričanu priču. Rad u cjelini usmjerava na promišljanje aktualnog migracijskog trenda, obuhvaćajući pritom veliki broj glasova različitog predznaka, i obraćajući se podjednako umjetničkoj i ne-umjetničkoj publici kod koje želi potaknuti autorefleksiju u odnosu na predstavljenu temu.
Naglasak na procesualnosti i korištenje etnografske metode ovaj rad u nastajanju smješta u domenu new genre public art-a, umjetničkog pravca usmjerenog na produkciju lokalno specifičnih umjetničkih radova koji se temelje na participaciji zajednice s ciljem osnaživanja svih sudionika/ca. I zaista je to umjetnički rad koji, oslonimo li se na osnovnu definiciju tog pojma, podrazumijeva upravo "otvorenu situaciju, dogadaj ili tekst koji autor ne nudi kao završeno i zatvoreno djelo nego permanentno razvija, transformira ili publika dovršava recepcijom" 1. Skulpturalnoj instalaciji pridružena je, naposljetku, i ručno izrađena i ispisana knjiga - svojevrsni inventar sudionika i dnevnik umjetničkog procesa. Prelistavanjem knjige posjetitelj dobiva uvid u paletu motiva, težnji, razmišljanja svojih sugrađana koje su iznijeli u komunikaciji s umjetnicom. To omogućava sagledavanje fenomena masovne emigracije iz insajderske, gotovo poetske perspektive i u odmaku od dnevno-političkog konteksta u kojem je ova tema podložna manipulaciji, stvarajući tako prostor za to dovršavanje recepcijom.
Kao što stoji u pozivu koji je na samom početku svojeg projekta uputila umjetnica : "Obraćam se svima vama koji želite nešto reći s time u vezi. Donesite nam svoje prohodane priče, priče onih koji nisu tu, priče onih koji odlaze, priče onih koji se vraćaju. (...) Dragi Osječani, dopustimo cipelama da pričaju naše priče.". I zaista, Osječani i Osječanke su, malo po malo, dijelili svoje priče i iskustva, te je kroz dva mjeseca prikupljeno preko dvjesto pari cipela i jednako toliko priča. Cipele su umjetničkom obradom dobile novo lice, sve su one ravnopravne, baš kao i riječi koje su njihovi vlasnici razmijenili s umjetnicom, a koje su pažljivo zapisane. Neki od njih su se odselili, neki doselili, neki su se vratili, a neki su u preseljenje ispratili članove obitelji ili prijatelje. Svima je zajedničko jedno - hodali su, ulicama Osijeka, ulicama svijeta, hodat će i dalje.
1 ŠUVAKOVIĆ, Miško. "Umjetnički rad", u: Pojmovnik suvremene umjetnosti. Horetzky, 2005., str. 646