Prilog za povijest demokratizacije umjetnosti u Hrvatskoj

Maša Štrbac

Demokratizacija umjetnosti nije u Hrvatskoj nova pojava – ona se u različitim oblicima i s više ili manje uspjeha provodila u vrijeme SFRJ kao dio samoupravljanja u kulturi i kroz poticanje kulturnog amaterizma. Ovaj tekst posvećen je knjizi Branke Hlevnjak „Umjetnost naša svagdašnja ili Design&Art“ (izd. ULUPUH, Zagreb, 2019.), odnosno dijelu knjige u kojem je okupila nekoliko tekstova objavljenih sredinom 80-tih godina 20. stoljeća, pod naslovom Doba kada su zagrebački izlozi postajali galerije ili Novi oblici demokratizacije umjetnosti.

Dio tekstova odnosi se na umjetnost u zagrebačkim izlozima i objavljen je u Oku[i] 1983. godine. U njima Branka Hlevnjak piše o nekoliko inicijativa uređenja izloga, uglavnom knjižara, kao mjesta za popularizaciju umjetnosti i interakciju s prolaznicima. Nova umjetnička praksa tada je umjetnost već izvela na ulice i u javni prostor, a izlozi su bili još jedan način da se ona približi najširoj publici, kroz kontinuirani program, nudeći se u ostakljenim prostorima gradskih knjižnica[ii]. Nenad Jandrić je 1980. godine u izlozima znanstvene knjižare Mladost na Cvjetnom trgu počeo priređivati povremene postave muzejskih eksponata kao oblik promidžbe djelovanja muzeja te uveo tzv eksperimentalni poligon, program u okviru kojeg su predstavljani radovi koji su se uglavnom kosili s uvriježenim predodžbama o umjetnosti  u najširoj javnosti, provocirajući njihove stavove i pozivajući ih na reakciju u formi komentara ubačenog u za to predviđeni sandučić (u programu su, između ostalih, sudjelovali Nada Orel, Šime Strikoman i Vladimir Dodig Trokut).  Autorski izlog knjižare „Znanje“ u Zvonimirovoj ulici (onda ulici Socijalističke revolucije) pokrenuo je 1981. Berislav Vodopija i u njemu su, među ostalima, izlagali Marija Ujević, Antoaneta Pasinović, Željko Kipke, Breda Beban i dr. I drugi su kulturni radnici različitih profila kao i tzv javne ličnosti (književnici, povjesničari umjetnosti, glumci…) bili pozivani da izlože knjige ili druge predmete koji za njih imaju posebno značenje ili su ih oblikovali kao osobe te su se na taj način predstavili javnosti.

Pored inicijativa oko izloga kao prostora komuniciranja (i) umjetnosti u javnom prostoru, iz aspekta demokratizacije umjetnosti posebno je zanimljiv tekst u knjizi posvećen izložbi „Radnici o radničkom stvaralaštvu“ (1984) u organizaciji Galerije Događanja koju je Branka Hlevnjak tada vodila s Vedranom Kršinić. Autorica izložbene koncepcije bila je sociologinja Ada Lakoš Knežević, ravnateljica Centra za kulturu Peščenica unutar kojeg je Galerija djelovala. U mediju karikature (Mladen Bašić) i fotografija (Boris Križman) izložba je interpretirala rezultate sociološkog istraživanja među radnicima, zaposlenicima 25 radnih organizacija u Zagrebu, o udjelu kreativnosti u njihovom radnom i privatnom okruženju. Umjesto tada prevladavajućeg nastojanja da se kreativnost približi radnicima kroz umjetnost (npr izlaganjem umjetnina u proizvodnim pogonima) ili kroz promoviranje likovnog amaterizma, u ovom se programu kreativnost shvatila šire, kao kreativno odnošenje prema svemu što je predmet čovjekovog bavljenja, u radnom ili privatnom okruženju. Kreativnost je priznata kao pravo svakog pojedinca (i radnika-ce), bez obzira na obrazovanje i status. Istraživanje je provedeno među 1745 radnika-ca te je njih 63% izjavilo je kako je glavna prepreka u realizaciji kreativnih rješenja u radu i općenito kreativnom promišljanju radnih zadataka nedostatak ljudskih kontakata i neposredne komunikacije. Izložba je ukazala kako je ustrajanje na hijerarhijskom ustroju radne organizacije i odgovarajućoj formaliziranoj komunikaciji između radnika-ca i uprave prepreka kreativnosti te je istu povezala s kulturom rada, života i međuljudskih odnosa. Osmišljena je kao povod i medij rasprave o organizaciji i kulturi rada, a ne kao proizvod za sebe te se u tome ogleda njen angažiran karakter. Po završetku istraživanja i obradi rezultata, izložba je gostovala u dijelu radnih organizacija u kojima su provedena ispitivanja (u tvornicama „Elka“ i „Unitas“)  s nakanom da potakne diskusiju i konkretne akcije u smjeru afirmacije kreativnosti u proizvodnom radu ali i u korištenju slobodnog vremena. Branka Hlevnjak je naime ustvrdila kako promocija likovnog amaterizma među radnicima-cama nije u njima razvila kritički (a to znači i kreativan) odnos prema društvenoj zbilji, već je, naprotiv, oponašanjem iluzionističkog slikarstva i drugih tradicionalnih oblika umjetnosti, doprinijela daljnjem zamagljivanju pogleda. „Imitirajući umjetnost likovni amateri u svom najvećem broju stvaraju klimu iluzija o kulturi, a ničim ne čine da ona doista siđe u radne sredine, osvoji prostore, one dimenzionirane, ali i one druge na planu mišljenja, ponašanja, postupaka.“[iii] Galerija Događanja se 80-tih godina isticala po programima temeljenim na sociološkim istraživanjima i usmjerenima na lokalnu zajednicu (Peščenica)[iv], a koje je poticala i ondašnja ravnateljica Centra Ada Lakoš Knežević. Brojne su javne skulpture u četvrti podignute u organizaciji Centra odnosno Galerije, među njima i Park Malog princa u kojem su 1985. godine trajno (!) postavljeni kameni blokovi s uklesanim reljefima djece iz naselja, nastali na ljetnoj dvogodišnjoj kiparskoj radionici pod vodstvom Nade Orel, prema motivima iz knjige.

U kontekstu suvremenih trendova koji su aktualizirali imperativ demokratizacije umjetnosti, ovoga puta kao „razvoj publike“ i „participaciju u kulturi“, opisani su događaji dragocjena iskustva koja zaslužuju povijesnu valorizaciju te otvaraju pitanja: Koje pouke danas, 40 godina kasnije, možemo izvući iz ovih događanja i u kakvom su oni odnosu prema metodama rada u tzv participacijskoj umjetnosti i umjetnosti u zajednici? Uvažavamo li ovo povijesno nasljeđe i učimo li na povijesnim iskustvima?  Povijest demokratizacije umjetnosti u Hrvatskoj tek treba napisati. U prilog tomu, Otvoreni likovni pogon je uspostavio online katalog Umjetnost u javnom i socijalnom prostoru[v] u kojem prikuplja priloge o takvim programima na ovim prostorima u novijoj i daljoj prošlosti.  Jedino takav pregled može dati uvid u produkciju u povijesnoj perspektivi te omogućiti njihovu kvalitetnu evaluaciju.

Ova je fotografija preuzeta je iz knjige Branke Hlevnjak „Umjetnost naša svagdašnja“ a prikazuje izlog u znanstvenoj knjižari Mladost na Cvjetnom trgu s multimedijalnom akcijom Nade Orel i Šime Strikomana „Eksperimentalna slika grada“ 1983. godine. Podno izloga stoji anketno pitanje upućeno prolaznicima „Molimo vaše mišljenje o ovom radu“ (dolje i u engleskom prijevodu), na koje je pismeno odgovorilo 1000 građana. Iako teško razaznatljivih detalja, fotografija je dragocjeno svjedočanstvo događanja opisanih u knjizi, jedno među mnogima koji su na ovaj način sačuvani za budućnost.