DOKAZ BR. 4: SVAKI/A JE ČOVJEK UMJETNIK/CA

Kristina Leko
U suradnji s udrugom Prijatelja Secesije (Freunde der Secession), inicijativom za nezaposlene Volkshielfe (Volkshilfe Beschäftigunginitiative) te sljedećim osobama: Dr. Paul Ferstel, Elisabeth Hochhold, Nicole Kapaun, Martin Kufner, Benedikt Ledebur, Dr. Martin Maxl , Patricia Nejes, Milica Petrovic, Franziska Poisinger, Maria Polak, Nicole Riegler, Dr. Johannes Schlebrügge, Beate Shala, Carina Sieber, Leo i Renata Šikoronja, Andra Spallart, Friedrich Tietjen, Dr. Ulrike Tropper, Bernhard Winkler.

Demokratizacija prostora izložbe i eksperiment na tragu društveno-progresivnih teza Josepha Beuysa.

U formalnom je smislu projekt rezultirao ambijentom kojim je rekreirano ozračje povijesnih izložbenih salona. Takvo je poigravanje formom bilo toliko dojmljivo da su mnogi/e turisti/kinje bili/e uvjereni/e kako su posjetili/e autentičan bečki salon s kraja 19. stoljeća. Treba imati na umu da zbog velikog interesa za bečku secesiju, tisuće turista/kinja dolaze posjetiti samu zgradu Secesijskog paviljona, kao i tamo trajno izložen, znameniti Klimtov friz. Nehotice proizvedena zabuna posjetitelja savršeno je odgovarala temeljnoj ideji projekta, koji je u prvome redu zamišljen kao društveni eksperiment. Kao što su historijski saloni u zemljama njemačkoga govornog područja podrivali ondašnju klasnu i rasnu diskriminaciju, tako je i svrha ovog projekta bilo kritičko preispitivanje pristupačnosti kulture i umjetničkog stvaralaštva za različite članove/ice suvremenog demokratskog društva.

Grafički kabinet secesije transformiran je elementima instalacije u ambijent izložbenog salona nekog/e zamišljenog/e ljubitelja/ice umjetnosti, odnosno kolekcionara/ke. Publiku je zidni natpis na ulaznom stubištu pozivao na istraživanje instalacije u kojoj su djela koja su proizveli obični ljudi, amateri/kinje, postavljena ravnopravno s takozvanim pravim umjetničkim djelima, koja su proizveli/e profesionalni/e umjetnici/e. Posjetiteljima/icama je upućen poziv da uoče razliku i odijele amaterska od profesionalnih djela, te da tako uvide je li dokazana teza da je svaki čovjek umjetnik/ca.

Takozvana amaterska umjetnička djela nastala su u suradnji sa štićenicima/ama Inicijative za nezaposlene dobrotvorne organizacije Volkshilfe. Štićenicima/ama sam ponudila likovnu radionicu na temu autoportreta, na kojoj bi učenjem crtanja, slikanja te upoznavanjem konceptualnih umjetničkih praksi, razvijajući svoju kreativnost, osnaživali/e vlastite sposobnosti. Dva smo tjedna radili s deset sudionika/ca, primjenjujući metode podučavanja kakve se provode na umjetničkim akademijama. Pomagala sam svakom/oj sudioniku/ici profilirati vlastiti likovni izričaj. Sudionici/e su bili/e unaprijed upoznati/e s kontekstom projekta i namjerom da njihova djela izložimo ravnopravno s radovima profesionalnih umjetnika, kako bismo dokazali da kreativnost ne poznaje granice. Kreativni proces obuhvatio je i prenošenje osnovnih društveno-progresivnih ideja Josepha Beuysa.

Djela profesionalnih umjetnika/ca uključena u instalaciju posuđena su od devet članova/ica društva Prijatelja secesije. Instalacija je obuhvatila odabrane komade pokućstva, umjetničke objekte i umjetnine iz njihovih privatnih zbirki. Odabranim članovima/icama društva Prijatelja secesije uputila sam poziv s molbom za potporom u dokazivanju teze da je svaki čovjek umjetnik/ca. Zamolila sam ih za pomoć u oblikovanju i uređenju ambijenta u kojem će biti izložena djela štićenika/ca Inicijative Volkshilfe, nastala na likovnoj radionici. Svakodnevno bih se, nakon radionice, susrela s jednim/om od sudionika/ca iz društva Prijatelja secesije i pokazala im fotografije djela u nastanku, prema kojima su tada usmjeravali/e svoj izbor umjetnina iz vlastitih zbirki, koje će potom posuditi za postav.

Kontekst, kao i svrha projekta, detaljno su objašnjeni i predstavljeni svim sudionicima/ama, tako da su svi/e mogli/e iz vlastite perspektive poduprijeti tezu da je svaki čovjek umjetnik/ca. Dvije skupine suradnika/ca susrele su se prvi put 28. travnja 2006., kada se odvijao happening koji je bio zatvoren za javnost. Svi/e sudionici/e projekta zajedno su i u međusobnom dogovoru kreirali/e ambijent salona i postavljali/e umjetnička djela i objekte. Happening je trajao tri sata, nakon čega je snimljena grupna fotografija pred ulazom u zgradu Secesije. Pretpostavka društvenog eksperimenta bila je da će na oblikovanje ambijenta instalacije presudno utjecati interakcija dviju grupa sudionika/ca te da će se njihovom suradnjom dokaz potvrditi autentičnim. Poslije je instalaciji pridodan zvučni zapis happeninga, koji je publici omogućio razumijevanje kreativnog procesa u kojem je nastao sam ambijent. Važna komponenta procesa kreativnog osnaživanja sudionika/ca, bila je objasniti im osnovnu društveno-progresivnu ideju projekta, prema kojoj je svaki čovjek umjetnik/ca, odnosno prijeći iz podučavanja crtanja u područje kulturne i političke emancipacije i demokratizacije umjetničke proizvodnje.

Tome treba dodati još neka zapažanja o društvenom eksperimentu. Na samome početku zajedničkog happeninga, kao posrednica i svjedokinja interakcije između dviju grupa sudionika/ca, mogla sam osjetiti izrazitu napetost i nelagodu koje su ispunjavale prostor njihova susreta. No, kako smo počeli/e zajedno raditi i raspravljati, te planirati pojedinosti postava, početna je nelagoda postupno prevladana. Svaka je osoba bila odgovorna za postavljanje vlastitoga rada, eda bi svatko mogao individualno pridonijeti dokazivanju teze. Tijekom zajedničkog procesa, svjedočila sam nekim, meni izrazito ganutljivim razgovorima i upoznavanjima, u kojima su siromašni/e i bogati/e komunicirali na razini ravnopravnih partnera/ica. S druge strane, moglo se primijetiti da neki/e tijekom susreta nisu uspijevali/e prijeći preko zadanih društvenih barijera, kao i da su neki/e od pripadnika/ca klase novih bogataša bili neskloni/e uopće se upuštati u komunikaciju.

Demokratizacija izložbenog prostora važno je načelo moje misije kao umjetnice, što sam naglasila i u kratkom tekstu Etika za umjetnike i umjetnice iz 2004. godine. To znači: dovesti u kontakt s umjetnošću ljude koji inače za to ne bi imali priliku. Stoga sam uložila poseban trud kako bih motivirala sudionike/ce da pozovu svoje prijatelje/ice i obitelji da dođu posjetiti našu izložbu. Na otvorenju salona, prostor izložbe bio je ispunjen prijateljima/cama sudionika/ca iz inicijative Volkshilfe, koji/e kao da nisu osjećali/e da imaju pravo posjetiti i druge dvije izložbe koje su istodobno bile postavljene u zgradi Secesije. Isto sam primijetila kad je riječ o uobičajenoj umjetničkoj publici i profesionalcima/kama, koji/e su pak oklijevali/e ući u naš salon. Poslije, kada sam organizirala slobodan ulaz na izložbu za prijatelje/ice i obitelji sudionika/ca, morala sam se suočiti s uklanjanjem nekoliko administrativnih prepreka. Isto se dogodilo i kada sam organizirala stručno vodstvo za druge štićenike/ce inicijative Volkshilfe, koja je bila naš partner u projektu. Organizirana grupa je u okviru vodstva posjetila našu izložbu, kao i druge dvije izložbe u Secesiji. U grupi je bilo otprilike četrdeset ljudi, većinom radnika, a jedna je skupina došla u prljavoj radnoj odjeći, što je iz moje perspektive predstavljalo izvrstan razvoj situacije. Međutim, nije mi bilo dopušteno fotografirati vodstvo, čak ni za osobnu umjetničku dokumentaciju. Rečeno mi je da bih time narušila autorska prava umjetnika/ca čiji su radovi bili izloženi u zgradi Secesije (kao da su ih to doista i pitali). Ipak, uspjela sam snimiti nekoliko fotografija vlastite izložbe, ali načelno nemam dopuštenje za njihovo objavljivanje.