O MLIJEKU I LJUDIMA

Kristina Leko
U suradnji s deset seoskih obitelji iz Mađarske i Hrvatske: obitelj Torma Mihálya (Dunaújváros), obitelj Torma Jánosa i obitelj Falusi (Nagyvenyim), obitelj Beregszázsi (Kisszentmiklós), obitelj Fülöp (Előszállás), obitelj Samardžija (Ruščica), obitelji Zviroti i Blaževac (Donja Bebrina), obitelj Ostojčić (Prnjavor) i obitelj Kolesari (Zoljani)

Kada sam bila pozvana prirediti samostalnu izložbu u Mađarskoj, odmah sam znala da želim napraviti nešto čime će se dvije susjedne zemlje moći usporediti i postaviti u povijesni odnos. Željela sam da moja izložba kaže nešto o prošlosti i budućnosti, te da se bavi temom koja je ključna za obje zemlje, a to je tranzicija iz komunizma u kapitalizam, odnosno, s istoka na zapad. Također sam odlučila usmjeriti pažnju na društvenu skupinu koja se u toj tranziciji pojavljuje kao gubitnik, te u pravilu nema pristup kulturnim ustanovama.

U projektu je sudjelovalo pet hrvatskih i pet mađarskih obitelji koje žive od proizvodnje mlijeka, odnosno deset malih obiteljskih poljoprivredno-mljekarskih gospodarstava. U svakoj sam obitelji snimila video kojim je detaljno dokumentiran jedan obiteljski radni dan, počevši od jutarnje, pa do večernje mužnje krava.

Izložba je u Institutu za suvremenu umjetnost u mađarskom gradu Dunaújvárosu, sadržavala deset kratkih video filmova o tih deset obitelji, zatim filmovima pripadajuće instalacije načinjene od predmeta s gospodarstava i iz domaćinstava, koje su odabrali sami sudionici/ce, te jednosatni video kolaž razgovora s članovima/icama obitelji o temi njihova socijalnog i ekonomskog položaja. Izložba je pružila uvid u svakodnevni život i dnevnu rutinu malih seoskih gospodarstava, komparativno bilježeći ekonomske i političke prilike u dvije susjedne zemlje.

Na početku projekta sam, tijekom trotjednog boravka u Dunaújvárosu u ožujku 2002., istražila teren, pronašla, upoznala i video-dokumentirala pet mađarskih obitelji koje su pristale sudjelovati u projektu. Poslije, tijekom tri tjedna boravka u Slavonskom Brodu, u kolovozu iste godine, isto sam učinila u suradnji s pet hrvatskih obitelji koje su se pridružile projektu. Mlijeko je osnovni izvor prihoda svih deset obitelji. Zajedničko im je i to što naporno rade i rijetko uopće napuštaju dom. Dani su im većinom jednaki. Budući da sam u svakoj obitelji zabilježila jedan radni dan, nastalo je oko tri sata sirovog video materijala po domaćinstvu. Mljekarske su obitelji bile vrlo zadovoljne i zahvalne kada sam im poklonila svoje snimke. Nakon pet mjeseci montiranja videa, imala sam po jedan kratki film o svakoj obitelji. Primijetila sam da su im se mnogo više svidjeli sirovi materijali, nego gotovi filmovi. U svakom slučaju, i filmovi i snimke su se sa zanimanjem gledali u nekoliko hrvatskih i mađarskih sela, jer su ih i susjedi, i rodbina, i prijatelji, željeli pogledati, a neki su pitali i za dodatne kopije.

Moja je namjera bila aktivno uključiti seoske obitelji u kreativni proces te organizirati kulturni događaj koji oni/e neće nikada zaboraviti. Osim toga, sve su obitelji kao naknadu za sudjelovanje dobile simboličan honorar, jednak mojemu, kao i plaćene putne troškove i dnevnice za putovanje. Hrvatske su obitelji putovale u Mađarsku da bi sudjelovale u postavljanju izložbe zajedno s mađarskim obiteljima. Za neke je od njih to bilo prvo putovanje u inozemstvo. Članovi/ice obitelji sami/e su odabrali/e predmete koje ćemo izložiti, iz svog domaćinstva, kao i osobne predmete. Također, izložbu su samostalno postavljali/e. Mojih je deset filmova s dokumentacijom dnevne radne rutine gospodarstva prikazano na monitorima postavljenima unutar instalacija od predmeta.

U drugoj su izložbenoj dvorani prikazivani video intervjui s članovima/icama obitelji. Intervjue sam montirala u jednosatni video-zapis, te sam ih popratila titlovima na hrvatskom i mađarskom jeziku, kako bi se obitelji mogle međusobno razumjeti. U intervjuima je fokus bio postavljen na socijalne i političke uvjete života na selu, na radne uvjete, te na društvenu i političku usporedbu Mađarske i Hrvatske, dviju susjednih zemalja koje dijele komunističku povijest. U intervjuima su se i mađarski i hrvatski mljekari uglavnom žalili na iste probleme, poput malih mirovina ili kašnjenja isplata za mljekarske proizvode. Neki su izrazili veliku ljutnju zbog korupcije i kriminala u politici. Drugi su se s ljutnjom sjećali komunističkih vremena: uvjeta rada i proizvodnje.

Time je ta, druga, izložbena dvorana bila posvećena analizi socijalnog položaja malih poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava, kroz video intervjue, ali i prateći tekstualni materijal. Zidni se tekst sastojao od dva paralelna citata iz dva intervjua, jednog hrvatskog i jednog mađarskog seljaka. Bio je to jedan od više primjera podudarnih slučajeva, gdje se i mađarski i hrvatski seljaci žale na istovrsne probleme, primjerice na ucjene i pritiske kojima ih podvrgavaju nadležne agencije za otkup poljoprivrednih proizvoda. Na stolu su se u prostoriji nalazile umnožene kopije savjetodavnih materijala koje je za mađarske poljoprivrednike/ce pripremio radni tim ICA-D-a, u suradnji sa studentima/cama Poljoprivrednog fakulteta Sveučilišta Gödöllő. Tekstovi govore o organizaciji i vođenju mljekarske farme, te daju upute o tome kako dobiti potpore i subvencije, kako podići kredit itd.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske podržalo je moju samostalnu izložbu u Mađarskoj s iznosom od 4.000 eura, koji je bio dostatan tek za nadoknadu putnih troškova mljekarskih obitelji i mojih vlastitih, za troškove našega smještaja, te male, simbolične honorare. Iz svake sam hrvatske obitelji pozvala po dva/ije člana/ice u Mađarsku, da bi se upoznali s mađarskim obiteljima i kako bismo zajedno postavili/e izložbu. Unajmila sam na pet dana autobus s vozačem, platila troškove smještaja i isplatila honorare sudionicima/cama iz mljekarskih obitelji. Kad smo došli u Dunaújváros, radni tim ICA-D-a nam je priredio domjenak dobrodošlice, na kojem smo se svi međusobno upoznali, odnosno na kojem su se mađarske i hrvatske obitelji susrele i upoznale. Izložbu smo zajedno postavljali tijekom iduća tri dana, međusobno si pomažući. Svakog smo dana postavljanja izložbe zajedno objedovali u izložbenom prostoru. Inzistirala sam na zajedničkim obrocima u galeriji, zato što vjerujem u demokraciju u umjetnosti.