PUČKA KUĆA NA SOLARNI POGON - David Smithson

2018

 

Početkom 2018. godine, izložbom “Pučka kuća na solarni pogon” umjetnik David Smithson priveo je kraju svoje petogodišnje bavljenje energetskom problematikom MSU-a. Na izložbi je predstavljena serija umjetničkih radova koji se bave energijom I našim odnosom prema energiji, održivosti i okolišu, kao i videodokumentacija međunarodne konferencije SPVH 2013. godine te serije radionica koje su se odvila u periodu od 2014-2016.  Izložba je održana u MSU galeriji a OLP je suproducirao izložbu. U nastavku objavljujemo tekst umjetnika Davida Smithsona koji rezimira i kontekstualizira petogodišnji tijek projekta. Povodom izložbe objavljena je publikacija u kojoj, osim navedenog, možete pronaći tekstove nekolicine sudionika/ca konferencije te suradnika/ca na projektu.

 

David Smithson

Pučka kuća na solarni pogon 2013. – 2018. - Promjena političke klime ili u stanju potiskivanja

 

Na inauguralnoj konferenciji projekta Solar Power Vernacular House – Pučka kuća na solarni pogon u Muzeju suvremene umjetnosti 2013. jasno je izrečeno da su i uzroci globalnog zatopljenja i načini njegova sprječavanja već desetljećima poznati. Rečeno je i da u naše građanske dužnosti stoga sada spadaju i energetske prilagodbe naših svakodnevnih privatnih i poslovnih života, prilagodbe već odavno prijeko potrebne, te da se osobita osjetljivost po tom pitanju očekuje upravo od sektora kulture. Nadalje, da bismo suzbili klimatske promjene, očajnički je potrebna promjena političke klime na svjetskoj i na lokalnoj razini. Kao cilj projekta SPVH postavljeno je stvaranje platforme za predstavljanje i razmatranje energetskih alternativa, dok je kao konkretni cilj projekta određeno formulirati korake za poboljšanje energetske učinkovitost MSU-a.

Sada, pet godina kasnije, iako je na globalnoj razini postignut određeni napredak na području obnovljive energije, krajnji su rezultati zapravo lošiji. Razine CO2 u atmosferi i dalje ubrzano rastu jer se velike industrijske nacije ne uspijevaju obvezati na sporazume o štednji energije i ograničenoj potrošnji fosilnih goriva. Svi znanstveni podaci upućuju na to da su ekosustavi u sukobu s nekontroliranim i neograničenim gospodarskim rastom, s nepobjedivim kapitalizmom. Prema riječima Naomi Klein: „Nismo poduzeli potrebne mjere za smanjenje emisija jer se te mjere temeljno kose s dereguliranim kapitalizmom, što je vladajuća ideologija cijelog ovog razdoblja u kojem se borimo izaći iz krize.”i Drugačije rečeno, ako je jedino održivo rješenje za ispravljanje ove neravnoteže upravo radikalni strukturalni odmak od zlouporabe ideologije osobnog profita, onda moramo odabrati taj odmak; odmak od apsolutne nadmoći kapitala, odmak od tiranske stege banaka, odmak prema nekom sveobuhvatnijem rješenju.

Kako se MSU uklapa u sve ovo? Je li MSU, kao jedan od najvećih muzeja na nacionalnoj razini, dobar primjer ostatku hrvatskog društva u smislu energetske odgovornosti? Kako MSU, kao jedan od najvećih muzeja suvremene umjetnosti u jugoistočnoj Europi, može postati pozitivan primjer u navedenom smislu? Je li nova zgrada učinkovito pridonijela lokalnim aktivnostima u području svoje struke, suvremene umjetnosti? Jer, ne bi li upravo to trebao biti cilj i smisao investicije u novu zgradu? Ako nije, što je potrebno učiniti da MSU aktivno prihvati dugoročnu obvezu transparente obnove svojeg energetskog profila? Rafaella Zanatta iz Agencije za poticanje zaštite okoliša (EPEA) ovako je postavila to pitanje u svojem izlaganju u prosincu 2015.: „Na koji bismo način mogli primijeniti 25-godišnji plan na MSU u cilju znatnog smanjenja ili čak eliminacije emisije CO2, s pomoću predloženog paviljonaii kao prvog koraka u tom smjeru?”

Projekt koji predstavljamo u ovom izdanju trebao se, naime, nastaniti u paviljonu SPVH – Pučka kuća na solarni pogon na krovnoj terasi MSU-a. Riječ je o prijedlogu da se na krovu izgradi solarna elektrana koja bi ujedno funkcionirala kao izložbeno-radni paviljon s izložbenim i edukativno-suradničkim aktivnostima. Kao misiju paviljona istaknuli smo strateško promišljanje održivosti i energetske učinkovitosti u radu sa širom publikom, ali i, kao što je već spomenuto, implementiranje energetske učinkovitost na zgradu MSU-a. Zašto je tako nešto potrebno?

Zgrada MSU-a uvelike je proizvod velikih pretenzija lokalne politike. No ako se nastavimo pretvarati da je nova zgrada muzeja primjer „odlične zanimljive arhitekture”, nećemo uspjeti ispuniti svoju povijesnu dužnost po pitanju energije. Štoviše, problematika energije i struke, u ovom slučaju suvremene umjetnosti, usko je povezana. Sama je zgrada u upotrebi već osam godina i držim da je teško održiva. Unutar zgrade uvidio sam nekoliko mehaničkih sustava koji su međusobno u trajnom sukobu što izaziva dodatne poslove.iii Upravo stoga smatram da je tehničko osoblje kao i osoblje zaduženo za održavanje zgrade opterećeno i pod velikim pritiskom: s jedne strane programskim radnim nalozima kustosa, s druge zahtjevima održavanja i s treće zahtjevima uprave za iznajmljivanje prostora u svrhu generiranja dodatnih prihoda za održavanje zgrade. Zaključak energetske analize mogao bi biti sljedeći: u velikoj mjeri upravo zahvaljujući opisanoj energetskoj neučinkovitosti zgrade, što se onda odražava na radne uvjete, ali i na funkcioniranje i profil muzeja, MSU propušta dati daljnje doprinose suvremenoj vizualnoj umjetnosti u opsegu očekivanom od strane lokalne umjetničke zajednice. Ova se tvrdnja čini to istinitijom ako uzmemo u obzir da bi se novac i rad koji se troši na održavanje iznimno skupog pogona u drugom mogućem scenariju ulagao direktno u suvremenu umjetničku produkciju i prezentaciju.

Tijekom projekta SPVH mogao sam uočiti dva obrasca reakcija muzejskih i gradskih struktura na propitivanje enegetskog profila zgrade MSU-a. U praksi su inicijative i alternativni prijedlozi predstavljeni javnosti tijekom konferencija i radionica projekta SPVH, koji su zabilježeni i u ovoj publikaciji, uglavnom prošli kod muzejskog osoblja i uprave nezapaženo iv, dok gradska uprava određene prijedloge SPVH projekta nije prepoznala. Ti su prijedlozi promicali promjenu stava, promjenu političke klime, u vezi s poboljšanjem funkcija zgrade. Drugi je obrazac ponašanja prihvaćanje prijedloga na deklarativnoj razini te relativno brzo odustajanje od rada na provedbi. Projekt SPVH u određenoj je mjeri pridonio pozitivnom protoku informacija o održivim rješenjima energetskih problema MSU-a te je u nekoliko slučajeva izgledalo kao da uprava MSU-a poduzima određene korake proizašle iz radionica i kontakata projekta SPVH. Nažalost, ti se pokušajiv nisu nastavili.vi

Koliko je meni poznato, do danas (ožujak 2018.) nisu provedena znatnija poboljšanja u smislu energetske učinkovitosti zgrade.vii Kao inicijator projekta SPVH postavljam si pitanje jesmo li išta učinili i naučili te možemo li u budućnosti izbjeći slične propuste i neuspjehe. Jesmo li barem malo pridonijeli tome da se istaknuta nacionalna ustanova suoči s jednim od najvažnijih kulturno-civilizacijskih izazova našeg vremena? Osobno smatram da su propusti i neuspjesi ugrađeni u hijerarhijsku strukturu lokalne politike i uprave i da se, u nekim budućim projektima posebna pozornost treba posvetiti temeljitoj pripremi, transparentnoj komunikaciji te jasnom definiranju zajedničkih interesa inicijatora i nositelja projekta, kao i lokalne politike i muzejske ustanove i njezine uprave. Projekt SPVH u tom pogledu može bili ili propuštena prilika ili pak prilika koju ne bi trebalo propustiti, budući je još jednom ukazao na boljke sustava te budući da smo doista htjeli puno više od toga. To pak vodi do sljedećeg ključnog pitanja: Što je konkretno potrebno da oni koji upravljaju dobrima koja su im povjerena ozbiljno shvate svoju odgovornostu kontekstu energetskog upravljanja i održivog planiranja?

 

i   Naomi Klein, This Changes Everything: Capitalismus vs. the Climate (Ovo mijenja sve: Kapitalizam protiv klime), New York: Simon & Schuster, 2014., str. 18.

ii   Za detalje o paviljonu, osim nastavka teksta, vidi stranu 17 prateće publikacije.

iii  Pri tome mislimo na npr. neprimjerene nagibe kolovoza koji onemogućavaju efikasan utovar i istovar, termalne mostove koji narušavaju grijanje i hlađenje, sukob nekolicine arhitektonskih elemenata sa izložbenom funkcijom prostora, nefunkcionalnost radioničkog i skladišnog prostora i sl.

iv   Inicijative i alternativni prijedlozi uključili su, primjerice, radove: Studija provedivosti za solarnu elektranu na krovu MSU-a, Simić, 2014; Alternativni ekonomski i etički sistemi i održivi razvoj, Šimleša, 2014; Održive solucije gradnje i procesi, Zajec, 2014, 2015; Cradle to Cradle Design Principles, Zanatta, 2015.

v  U jednom konkretnom slučaju riječ je bila o 2013. godine predloženoj suradnji s Energetskim institutom Hrvoje Požar (EIHP) koji je trebao napraviti energetsku procjenu zgrade MSU-a. Kako sam saznao pripremajući ovaj tekst, ta studija je doista i napravljena godine 2015., naručitelj Grad Zagreb.

vi   Pri planiranju MSU-a da krene u smjeru određenih prijedloga, u pravilu je izostalo obavještavanje i/ili daljnje uključivanje SPVH inicijatora i autora, kao i korektno atribuiranje inicijative tj. zamisli. Tako je npr. godine 2014. muzejska je uprava načelno prihvatila prijedlog privatnih investitora, koji se sastojao u tome da se na krovu umjesto solarne elektrane s umjetničko-edukativnim sadržajem koju je predložio autor projekta SPVH pojavi komercijalna solarna elektrana financirana s pomoću javno-privatnog partnerstva. O tome uži tim projekta SPVH i partneri projekta nisu pravodobno obaviješteni. Bilo je to u razdoblju kada je takav način financiranja pretpostavljao znatno preuzimanje rizika od strane javnih institucija te se od ideje odustalo nakon što su tim projekta SPVH i partneri uputili kritiku.

vii   U trenutnku dok ova publikacija ide u tisak, obaviješten sam da je gradska uprava razvila projekt sunčeve elektrane za krovnu terasu MSU-a. Naručitelj je Grad Zagreb, a projekt potpisuje tvrtka Solektra, Čakovec. Čeka se da naručitelj osigura sredstva. Prijedlog nema formu predloženog SPVH paviljona.