SRETNA KUĆA PRAVDE I LJUBAVI

Kristina Leko

U suradnji sa štićenicima/ama socijalne ustanove Blumenhof, udrugom Evangelical Migration, centrom za izbjeglice Refugee Work, Caritasovim centrom za mlade Uns Huus, hospicijem Marienhaus, te domom za beskućnike/ce Prälat-Schleich-Haus

Sudionici/e projekta: Dustin Böff, Dorothee Büllow, Hidir Celik, Maria Dahmen, Angelika Dusny, Ingeborg Fehrenz, Michael Heveling-Fischell, Bronia Fischer, Bernd Jacobs, Markus Koch, Edith Kramer, Walter Künas, Fine Kürten, Frank Meißner, Margarete Mertens, Büsra Öz, Michelle Reichert, Danielle Reichert, Rene Riegel, Roman Rosenblatt, Dieter Röttgen, Alexander San Roman, Diego San Roman, Wilhelm Schmidt, Heinz Schmitz, Marija Spelic, Manfred Steinbrücker, Siemone Sommerfeld, Marica Teci, Gian L. Todaro, Helene Wahl, Dirk Wiertelarz, Celine Willems

Projekt uključuje i senzibilizira stanovnike gradske četvrti u kojoj je smješten Bonner Kunstverein na sudjelovanje u kulturnoj produkciji i umjetničkom stvaralaštvu.

Gradske četvrti, većinom nastanjene pripadnicima/ama socijalno ugroženih i zakinutih društvenih skupina, karakterizira uočljiv izostanak ljepote, društvenog potencijala te oblikovanog identiteta. Upravo se u takvome dijelu grada nalazi i Kunstverein u Bonnu. Kada su me iz Bonner Kunstvereina pozvali da osmislim projekt koji će uključivati lokalnu zajednicu, odlučila sam se baviti temom arhitekture i života u zajednici te raditi in situ s nekoliko ranjivih društvenih skupina različite životne dobi. Pri tome sam željela nastaviti primjenjivati metode koje sam do tada razvila u radu sa zajednicama, ali isto tako i realizirati projekt koji će ukazivati na povijesnu etapu Bonner Kunstvereina, koja je usko vezana s razvojem ideja socijalne skulpture (Soziale Plastik).

Tijekom studija, istražujući opus Josepha Beuysa, susrela sam se s radom umjetničkog kolektiva Artist Placement Group, čija me strategija oduševila. Što sam se više bavila društveno angažiranom umjetnošću, to sam više cijenila program APG-a. Godine 1977. APG je pokrenuo niz otvorenih diskusija s njemačkim vladinim službenicima/ama, koje su se odvijale u Bonner Kunstvereinu. To je vodilo k prvoj međunarodnoj razmjeni umjetnika/ca s pripadnicima/ama vlade, odnosno prvim privremenim namještenjima umjetnika/ca u uredima državne uprave (artist-with-government placement).

Tijekom rada na projektu u Bonnu, nastojala sam ostvariti stalnu protočnost ljudi između kulturne ustanove, odnosno Bonner Kunstvereina i nekoliko ustanova i organizacija socijalne skrbi. Stoga, projekt obuhvaća intervenciju na otvorenom u formi velikog zidnog murala, zatim dokumentarnu izložbu u prostoru Kunstvereina, te četiri izložbe manjeg opsega u prostorima suradničkih socijalnih ustanova. Svrha je bila poticanje na međusobno povezivanje pojedinih sudionika/ca projekta, kao i povezivanje umjetnosti u javnom prostoru s neposrednim susjedstvom. Promišljali/e smo estetsku i društvenu odgovornost arhitekture i koncepta zajedničkog stanovanja, kao i integrirajući potencijal umjetnosti i senzibilizaciju svih pripadnika/ca društva prema participiranju u kulturi. Tijekom trajanja projekta, organizirana je petotjedna radionica koja se odvijala u Bonner Kunstvereinu te u uključenim socijalnim ustanovama. Kroz suradnju sa sudionicima/cama projekta, nastali su crteži, fotografije, videoradovi i tekstovi, a pronađeno je i nekoliko već postojećih umjetničkih djela (found artworks), koja su također uključena u postav izložbe u Bonner Kunstvereinu.

Osim tih umjetničkih radova i artefakata, postav izložbe obuhvatio je i četiri crne ploče velikog formata na kojima su kredom ispisana četiri tekstualna kolaža različitih životnih priča osoba iz susjedstva. Ti su jednostavni, a suptilni narativi pretočeni u artefakte koji mogu potaknuti kulturnu i društvenu identifikaciju, kao i samorefleksiju, što je sukladno ciljevima i drugih mojih projekata (primjerice Missing Monuments, Volkerviertel, Amerika). Time taj projekt dokumentira društvenu stvarnost, ali je istodobno nastoji i poboljšati.