Dragana Jurišić: Srdce neda spavat - Ivana Brlić Mažuranić

Hana Katanić

„Moje me je razmišljanje rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim. Ova borba među jakom željom za pisanjem i među ovim (ispravnim ili neispravnim) čuvstvom dužnosti, podvezivala je do pred petnaest godina sasvim moj javni spisateljski rad.” (Ivana Brlić Mažuranić, Autobiografija, 1916.)i

Ivana Brlić Mažuranić jedna je od najznačajnijih hrvatskih spisateljica koju pamtimo po nizu poučnih priča za djecu. Čudesni i zastrašujući svjetovi izlazili su iz pera u u jednoj sobi na kraju brodskog Korza, a svoje putovanje po ostatku svijeta nastavili su kroz prijevode na gotovo sve europske jezike. Rijedak talent ove književnice potvrdile su i četiri nominacije za Nobelovu nagradu za književnost. Manje su poznata pisma koje je slala majci, njezini dnevnici, bilješke i zapisi koji čine posebnu i iznimno vrijednu kategoriju radova koji zaslužuju posebnu pažnju. Ivana je za života vrijedno arhivirala svakodnevne borbe između nametnutih očekivanja (koje naziva „dužnosti”) i neutažive želje za „literarnim sanjarenjem”, plivanjem, vožnjom biciklom i lovom. Njen isprva samopouzdan i entuzijastičan stav odaje ushićenost i neutaživu želju za životom u svoj njegovoj punini. S majčinstvom počinje njezina unutarnja borba, ali još uvijek ostaje optimistična i čvrsto vezana za užitke života. Majčinstvo ponosno ističe kao veliko životno djelo uz „najmiliju razonodu – književnost”. Kraj života dočekuje psihički onemoćala i iscrpljena te i njeni dnevnički zapisi postaju sve rjeđi. Uz psihijatrijsku dijagnozu depresije i ciklotimije (koja se manifestira kroz nagle promjene raspoloženja), Ivana je skončala život u Bolnici Srebrnjak u Zagrebu. Njen je unutarnji svijet ostao zapisan u pismima i dnevnicima. Taj intiman i ranjiv, a ponajprije ljudski svijet, koji sa sobom nosi napet odnos između društvenih normi i osobnih aspiracija, i dalje proživljavaju mnoge žene.

Fotografkinja Dragana Jurišić mjesecima je iščitavala Ivanina pisma i dnevnikeii. Inspirirana njenim fotografijama iz raznih životnih razdoblja – mladosti, zrele dobi i starosti, fotografirala je Ivanine sugrađanke u 2021. godini oslanjajući se povremeno na posture i kompozicije originalnih fotografija. Time je naglasila vremenski razmak od stotinu godina, ali također sabrala dodirne točke između Ivane i današnjih žena koje su jednako rastrgane između „trebanja i htijenja”. Suvremene protagonistice ne dijele nužno Ivanin stav i priču, već stoje kao arhetipovi životnih razdoblja svake žene koja se tijekom života neminovno suočava s izborom između rodno nametnutih uloga i potrebe za samoaktualizacijom. Ovaj ciklus ostvaren je prije kao pitanje nego kao izjava ili stav; njime se propituje duboko ukorijenjena problematika rodnih uloga koja je u posljednje vrijeme rasvijetljena temom rodne ravnopravnosti. Autorica fotografija ne želi naglasiti tragičnu smrt jedne vedre ambicije, već njezino tinjanje kroz niz neprilika i tragedija koje su presrele Ivanu na njezinom životnom putu. Ivanu vidi kao odvažnu, samouvjerenu, talentiranu, ambicioznu i perspektivnu ženu koja je htjela uživati čak i u onome što nije sama izabrala, a takav optimizam odlikuje rijetke ljude. Iz tog razloga su djevojke i žene na njenim fotografijama u odvažnom stavu, samouvjerenog ili blago sanjivog pogleda, naturalizirane, kakve god, na posljetku - one su svoje. Ovaj ciklus portretira univerzalnu dihotomiju: između osjećaja krivnje i intelektualne strasti, ugađanja drugima ili pak sebi, snažne majčinske ljubavi i gotovo jednako snažne ljubavi prema umnom.

Bajke Ivane Brlić Mažuranić nose univerzalne poruke, a njeni su privatni zapisi upozorenja koje ostavlja svim ženama koje se osjećaju zarobljeno u pokušajima balansiranja između nametnutih dužnosti i samoispunjenja. Krivnja koju je osjećala; jednako prema zanemarivanju majčinskih dužnosti, kao i prema zanemarivanju osobnih aspiracija, otpratila ju je do njezinog posljednjeg počivališta. Stoga ne treba žaliti, već se zapitati koliko bi još bilo „Ivani” da su bile dovoljno uporne boriti se za svoj talent, i koliko „Ivani” i danas odustaje od svojih ambicija radi njima dalekih i tuđih očekivanja.