Kad ne dime tvornički dimnjaci - TEF

Maša Štrbac

Autorske novine Lane Stojićević nastavak su njezina umjetničko-istraživačkog projekta o Tvornici elektroda i ferolegura (TEF) u Šibeniku. Tvornica pripada nizu industrijskih postrojenja u Hrvatskoj koja su od 1990-ih naovamo ugašena ili su prestala raditi. Taj val deindustrijalizacije zemlje nije prošao neopaženo i sve je više u fokusu javnosti, dijelom zbog nekoliko vrijednih umjetničkih projekata[i] koji su mu posvećeni i koji su u napuštenim halama pronašli povod za tematiziranje društvenih mijena, a ne tek privlačne objekte za turističku eksploataciju[ii]. Lana Stojićević je istraživanje o TEF-u započela 2014., a prvi rad o temi naslovljen Crno brdo realizirala je 2015. godine. U listopadu 2018. u sklopu programa Umjetnički pojmovnik javnog prostora izvela je performativnu šetnju „Kad ne dime tvornički dimnjaci“ s bivšim radnicima tvornice na lokaciji njenih nekadašnjih pogona. Tvornički su objekti većinom srušeni, ostao je tvornički otpad (troska i fenolne otpadne vode) koji do danas nije adekvatno zbrinut i lokacija u središtu grada (305.395 m² površine) na kojoj treba osmisliti nove sadržaje. U prisnoj atmosferi nekolicina se radnika, sudionika šetnje, uz preživjele ostatke svog nekad radnog okruženja prisjetila rada u tvornici i evocirala uspomene na život koji se odvijao unutar i oko nje. Razgovori su snimani te su njihovi ulomci u formi audio-rada dostupni na platformi aporee.org, kao vrsta neformalnog audio-vodiča po lokalitetu koji je danas nalik arheološkom, zaustavljen u međuprostoru i međuvremenu, još neispražnjen od ostataka bivšeg života a novi mu još nije povjeren. Godine 2019. Lana Stojićević priču, o sada već fantomskoj tvornici TEF, nastavlja u formi autorskih novina, ponovno u suradnji s bivšim radnicima tvornice. Novine je uredila prema uzoru na originalni Informativni list tvornice koji je izlazio od 1963. do 1991. godine. Tvorničke su novine tek u novije vrijeme postale predmetom interesa znanstvene i umjetničke zajednice koja ih je prepoznala kao važan dio samoupravne kulture u vrijeme SFRJ. U bivšoj su državi tvorničke novine bile promovirane kao medij participacije radnika u radu tvornice, ali i u društvenom životu koji se odvijao oko nje.[iii] One su stoga vrijedan izvor informacija o povijesti pojedine tvornice i o društvenim kretanjima koja su se prelamala kroz njih.[iv] Lana Stojićević ih koristi kao format za priču o povijesti TEF-a u kojoj iznosi saznanja stečena uvidom u originalne novine tvornice i drugu arhivsku građu te kroz kazivanja bivših radnika. U kazivanjima najstarijih svjedoka i protagonista novih početaka tvornice nakon Drugog svjetskog rata, 1947. i dalje, dominantne su teme osjećaj zajedništva, elan zbog novog početka, odgovornost za tvornicu u koju je 1950. godine uvedeno samoupravljanje. Kasnijih godina (70-ih i 80-ih) ova utopijska slika biva narušena  – sugovornici spominju sitne krađe tvorničkog alata i materijala, zabušavanje ili iskradanje s radnog mjesta, zajedništvo se rastače zbog materijalnih interesa itd. Elan ranog poraća s godinama je jenjao, a okolnosti su se u okruženju, lokalnom i globalnom, nezaustavljivo mijenjale. Domovinski je rat dodatno dotukao tvornicu koja se tada već zadnjim snagama borila za opstanak. Čitajući izjave protagonista, teško je ne steći dojam da olako odustajemo od tvornica i od industrijske proizvodnje općenito. Njihov opstanak traži ulaganja, modernizaciju i nova znanja koja uvijek, čini se, izostanu. I u TEF-u su, kazuju sugovornici, bili nabavljeni filteri za ferolegure koji su trebali spriječiti širenje otrovnih čestica u okoliš, ali nikad nisu ugrađeni, ostavljeni su neiskorišteni da propadnu. Takav slijed stvari nije usamljen slučaj. Može li imaginacija domaćeg čovjeka, ona koju hrani znanje i iskustvo, dometnuti dalje od prve i najlakše zarade (one od turizma i nekretnina) ?[v] Jesmo li izgubili povjerenje u vlastite snage i samosvijest koja bi nas potakla da pogled upravimo dalje u budućnost? U novinama ćemo naći podatke o kretanju broja zaposlenih, o odnosu plaća unutar tvornice, o detaljima proizvodnog procesa, ali najviše je prostora posvećeno samim radnicima, suradnicima kojih se sugovornici prisjećaju sa simpatijom i poštovanjem i koji su različitih kvalifikacija: inženjeri, tokari, bravari, limari, vodoinstalateri, mehaničari, radnici uz vruće peći koje nisu smjele prestati raditi. Neki od njih su herojske figure jer su odigrali važnu ulogu u povijesti tvornice. Tekstove prate umjetničine ilustracije kojima obrađuje pojedine teme ili pak u arhivskoj građi (tehnički nacrti tvorničkih objekata i postrojenja) prepoznaje zanimljiv likovni materijal u kojeg autorski intervenira crtežima ili foto-montažama. Tekstovi su podijeljeni u temate koji počinju kratkim autorskim tekstovima Lane Stojićević, a nastavljaju se kazivanjima radnika. Iako Lanin pristup odlikuje zavidna istraživačka temeljitost i ozbiljnost, „olakšana“ je duhovitim anegdotama i slikovnim interpretacijama. To čini listanje novina uzbudljivim i dinamičnim, što se od novina i očekuje. S druge strane, obilje stručnih izraza u tekstovima, kao i onih lokalnih i sasvim internih koje su skovali radnici, dragocjen je materijal za povijest tvornice i povijest proizvodnje specifične industrijske grane. Pripovijest o TEF-u kakvu nam nudi Lana Stojićević nije sveobuhvatna ni konačna, niti su odabrani sugovornici jedini koji o tvornici imaju što reći. No već takva, fragmentarna i presvučena nježnim filmom nostalgije, čini bližom jednu važnu epizodu u povijesti Šibenika i kroz nju priča o društvenom projektu koji nije svodiv na jednu formulu ni na jednu ocjenu ili osudu.