O DEMOKRATIZACIJI KULTURE SJEĆANJA IZ PERSPEKTIVE MLADIH

MAJA FLAJSIG, listopad 2018.

Narativi dominatnih politika sjećanja koje se mijenjaju sukladno s aktualnom političkom situacijom gotovo su svakodnevno prisutni u medijima. Njihov cilj je, sukladno svom modusu operandi, oblikovanje mišljenja budućih naraštaja i generacija. Kako politolog Jan Werner Müller navodi u svom djelu "Memory and Power in Post-War Europe", sjećanje može biti shvaćeno kao simbolička moć koja se može koristiti kako bi poduprla različite diskurse i teze koji nastoje postati dominantni i legitimni, ali je također i proces konstruiranja mišljenja¹.

Međutim, življeno iskustvo pojedinca kojim je njegovo ili njeno iskustvo oblikovano često je puno kompleksnije. Ono obuhvaća niz različitih faktora među kojima medijska slika koju politike sjećanja pružaju ne zauzima uvijek ključnu ulogu. Stoga je u sklopu istraživanja Otvorenog likovnog pogona odabran pristup odozdo prema gore karakterističan za kulturnu antropologiju, te tako kroz narative pojedinaca u gradu Šibenik dijagnosticirati kontingentni, življeni diskurs o spomenicima kao reifikacijama politika sjećanja i njihovom odnosu spram njih. Jedna od društvenih skupina kojima se tako htio dati glas i participacija u kontekstu promišljanja politika sjećanja, odnosno spomenika, jesu srednjoškolci i gimnazijalci grada Šibenika. Interakcija s učenicima započela je 2.10.2018. okupljanjem ispred gradske knjižnice, gdje smo se nakon upoznavanja zaputili u šetnju gradom. Podijeljeni u manje skupine i predvođeni Kristinom Leko, našim lokalni vodičem i studentom kulturne antropologije Bornom Zoricom i mnome, namjera nam je bila ponovno promotriti određene spomenike i diskutirali o njima na terenu. Tri spomenika koji su odabrani za šetnju razlikuju se svojom tematikom i politikom sjećanja čiji su rezultat, te su stoga bili vrlo podatni za raznoliku raspravu. Hodajući prema spomenicima, razgovarali smo s učenicima o povijesti, njenom konstruiranju i mijenama koje zahvaća i koje su ponekad vidljive u nastavi. Jedna je djevojka istaknula kako smatra da se "(...) povijest {se} mijenja jer se njoj dodaju novi događaji po njihovoj važnosti". 

Prvi spomenik koji smo posjetili nalazi se ispred šibenskog suda. "Spomenik političkim zatvorenicima od 1929. do 1944." apstraktno je geometrijsko djelo kipara Ante Despota iz 1980. godine pokraj kojega stoji kamen s gravurom "Spomen sudionicima revolucionarnog, radničkog i oslobodilačkog pokreta zatvaranim, mučenim i suđenim u ovoj zgradi 1929 - 1944. godine.". Ovaj podatak bitno je napomenuti jer su učenici prije iščitavanja natpisa na kojega im je skrenuta pozornost, mislili da se radi o ukrasu, odnosno nisu bili svjesni da se radi o spomeniku. Tako su neki postavljali pitanje o tome što je oslobodilačka borba i koje je sve namjene zgrada današnjeg suda imala, dok su drugi krenuli u formalno-stilsku analizu spomenika (ponajviše motiv rešetke) u analogiji s pročitanim tekstom ugraviranim u kamen. Nastavljajući šetnju do idućeg spomenika, jedan je učenik zaključio da se spomenici podižu isključivo onima koji su mrtvi, i prošlim događajima.

Drugi spomenik kojeg smo posjetili djelo je Kažimira Hraste iz 2011. godine, spomenik šibenskom košarkašu Draženu Petroviću, svim učenicima vrlo dobro poznat. Ondje su zaključili da su sportaši oni kojima se nesumnjivo trebaju dizati spomenici, iako smatraju da je i svijet sporta prepun korupcije i kriminala. Jedan je učenik rezignirano rekao kako niti čisti trud više nije dovoljan, dok se drugi učenik nadovezao kazavši da bi se ovdje trebao postaviti kritički spomenik treneru koji preuzima mito od roditelja mladih sportaša. Kao bitnu karakteristiku spomenika učenici su istaknuli dugačku klupu na kojoj sjedi lik Dražena Petrovića, i kojemu se na taj način građani mogu pridružiti i sjesti pokraj njega.
Treći spomenik kojim je šetnja završila jest spomenik palim braniteljima, "Val" Alema Korkuta iz 2006. godine okružen memorijalnim pločama. Glavni fokus rasprave je u ovom djelu bila analiza spomenika s denotativne i konotativne razine. Naime, učenicima se nametnulo pitanje - zašto je umjetnik za spomen na ratna stradanja iskoristio formu vala? Jedan je učenik izjavio kako smatra da je neupitna poveznica sa pejzažem u kojemu se nalazimo, odnosno pozicija Šibenika kao grada na moru. S druge strane, jedna je učenica zaključila kako je val fenomen koji dolazi naglo, silovito, briše sve pred sobom i ne ostavlja ništa, baš poput rata. Obzirom da su oko spomenika postavljene kamene klupe, fokus rasprave je u jednom trenutku postao pozicioniranje spomenika, odnosno potreba da se ljudi skupljaju oko spomenika. Dok su neki učenici pomalo lakonski zaključili da će ljudi sjesti gdje god im se postavi klupa, drugi su smatrali da ljudi dolaze na ovo mjesto kako bi sačuvali sjećanje.

Po povratku sa šetnje gradom uslijedila je diskusija unutar multimedijalne dvorane gradske knjižnice. Nakon što je učenicima predstavljen projekt u cjelosti, podijeljeni su u grupe imajući u vidu raznolikost svake grupe - naime, četiri grupe bile su formirane jednakim brojem učenika iz gimnazija i iz strukovnih škola, te jednakim brojem djevojaka i mladića. Svaka grupa dobila je određeni set pitanja na koji je trebalo odgovoriti, a koji se ticao problematike spomenika, te su varirala od pitanja kome se i zašto postavljaju spomenici, do njihovih vlastitih ideja i vizija novih spomenika. Kroz diskusiju prilikom njihovog procesa razmišljanja i kasnije, tijekom prezentacije njihovih odgovora, pojedina su se razmišljanja istaknula kao noseća i ponavljajuća. Tako su primjerice učenici govoreći o nesporazuma koji se tiču spomenika, njihovog uništavanja i neslaganja oko istih, naglašavali da se problemi uvijek svode na generacijsko prenošenje mržnje koje se nasljeđuje od predaka i uči kod kuće. Kao primjer devastacije spomenika potaknute tim razlogom spomenuli su park Šubićevac, no naglasili i da se u tom slučaju često radi i o devastaciji grafitima navijačke naravi koji nastaju zbog neposredne blizine nogometnih terena. Jedna je učenica istaknula kako smatra da su spomenici Domovinskom ratu ponekad prijeporni jer su uvijek obilježeni križem, odnosno uvijek se povezuju s religijom. 

Na pitanje o tome kome bi se trebali dizati spomenici, učenici su najčešće spominjali osobe koje su doprinijele izlječenju neke bolesti, promjeni u sustavu, predvodnicima radikalnih pokreta, dok je jedan učenik istaknuo kako ćemo „Svi [ćemo] jednog dana dobiti spomenik, ali ćemo ga platiti”. Međutim, ideje koje su učenici iznijeli o tome kako bi i kome digli spomenik, najindikativniji su prikaz njihovog iskustva i odraz njihovog mišljenja. Tako je jedna skupina predložila da se spomenici ne dižu ljudima, već idejama, odnosno simbolima, jer dovoljno ljudi već ima spomenike. Ključna ideja kojoj bi se trebao dići spomenik bila bi Jednakost. Pritom su naglasili kako bi takav spomenik trebao biti postavljen u neposrednoj blizini neke institucije. No ipak, promišljajući tu ideju, jedna je učenica zaključila da se u Hrvatskoj ne bi mogao dići spomenik jednakosti, jer bi zbog takvog spomenika moglo doći do niza nesuglasica. Druga je skupina učenika predložila koncept kritičkih spomenika, kao što bi to bio onaj korumpiranom sportskom treneru spomenut prethodno u tekstu. Ideja takvih spomenika bila bi opomena drugim ljudima, upozoravanje i buđenje svijesti. Kao još jedan primjer takvog spomenika dali su ideju o spomeniku Horvatinčiću „(…) koji se uspio izvući, a da nije vidio zatvor.“.

Sljedeća je skupina predložila spomenik u obliku ogledala, smatrajući da je takav spomenik nužan da potakne promjenu unutar pojedinca. Također je predložena i ideja spomenika-holograma koji bi prikazivao blagdane i bitne datume svakog dana u godini. Međutim, oko ovog se spomenika potakla rasprava, jer su učenici zaključili da takav hologram ne bi mogao prikazivati internacionalne blagdane koji se slave diljem svijeta, već bi trebao poslužiti nacionalnoj reprezentaciji. Razlog tomu bi bila količina konflikata koja bi, kako smatraju, iz toga proizašla. Dok su neki učenici istaknuli kako je religija uvijek izražena kao konflikt, te bi se u tom smislu prijepori nesumnjivo stvarali, drugi su izjavili kako „ljude ne zanima što se događa kod nas“, te nas prema tom ključu ne bi trebalo ni zanimati što se događa kod drugih, odnosno da bi se o izabranim sadržajima koji se ne tiču naše kulture, religije i svjetonazora trebalo promisliti. Smatraju naime, da bi se u suprotnom izgubila raznolikost svake države, te da se stoga „(…) treba [se] držati svojega“. Kao zaključak diskusije istaknula bih promišljanje jednog učenika, koji je izjavio kako ustvari „Treba maknuti sve spomenike, jer ljude podsjećaju na rat“. Prema njemu, neslaganje je inherentno sve dok u javnom prostoru prikazujemo spomenike koje predstavljaju različite političke i ine stavove, o kojima će uvijek biti neslaganja.

 

1 FRYKMAN, Jonas. 2004. „Making Sense of Memory – Monuments and Landscape in Croatian Istria“ u Sleepers, Moles and Martyrs, ur. Regina i John Bendix. Copenhagen: Ethnologia Europaea, str. 107-119