Osvrt na situaciju umjetnosti u javnom prostoru u Hrvatskoj
(iz Elaborata "Novi naručitelji u Hrvatskoj", OLP, Zagreb, 2022., poglavlje 5.1.)
U okvirima europske povijesti, nakon francuske građanske revolucije, funkcija javnosti i javnog prostora neizostavno je povezana s demokratizacijom društva (76), a demokratizacija kulture i umjetnosti dio je tog šireg procesa. Demokratizaciju kulture i umjetnosti možemo dijagnosticirati na temelju (reprezentativnih) artefakta i zbivanja u javnom prostoru s jedne strane te na temelju socijalne uključivosti kulturno-umjetničke produkcije s druge strane, kroz analizu aktera/ica i publike.
Promišljanje demokratizacije umjetnosti na hrvatskom terenu u povijesnoj perspektivi treba svakako početi od grupe Zemlja, aktivne između dva svjetska rata, na čijim je temeljima izrastao važan lokalni fenomen tzv. naivnog slikarstva, u kojem samouki slikari (77) seljačkog podrijetla postaju dio kulturno-umjetničkog svijeta u pravilu rezerviranog za osobe građanskog statusa. Slični socijalistički ideali jednakosti (ili uključivosti), koji često vode njegovanju folklora, prisutni su u partizanskoj kulturno-umjetničkoj praksi tijekom II. svjetskog rata, a poslije aktualizirani programima novootvorenih domova kulture u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, uključujući državno poticane programe približavanja umjetnosti radništvu te osobito njegovanje amaterizma.. U socijalističkoj organizaciji kulture 1970-ih i 1980-ih pojavljuju se SIZ-ovi (samoupravne interesne zajednice) zamišljeni kao zajednice proizvođača/ica s jedne i radnika/ca u kulturi s druge strane, u kojima prvi/e odlučuju o izdvajanju dijela svojih prihoda za rad drugih što ih u kontekstu Novih naručitelja čini zanimljivima jer je uloga ovih proizvođača/ica vrlo slična ulozi naručitelja/ica (78). Paralelno sa SIZ-ovima razvija se tzv. nova umjetnička praksa unutar koje postoje tendencije aktiviranja javnog prostora kao i obraćanja „slučajnim prolaznicima” (79) o čemu će poslije biti riječi.
Usporedivo s nizom drugih europskih zemalja, aktualni „stalni postav” umjetnosti u javnom prostoru u Hrvatskoj većinom je dio plana i programa upravnih vlasti i kulturnog establišmenta posljednjih 150-ak godina koje su te iste institucije u najvećem broju slučajeva i financirale. Uglavnom su to komemorativni, memorijalni, povijesni ili religijski spomenici, vrlo često manje skulpture u funkciji obilježja ili rjeđe dekorativnog karaktera, koji prate razvoj nacionalnog, građanskog, pa potom socijalističkog društva i komemoriraju njegove glavne aktere/ice i događaje bistama, figurama i apstraktnim formama. Uz to postoji i dio javne skulpture koji obilježava posebice 20. stoljeće, a koji klasificiramo kao modernističke intervencije u javni prostor – skulpture i parkovi skulptura koji umjetnost definiraju kao autonomnu sferu djelovanja s pravom javnosti i javnog financiranja (80). Dok ovu vrstu umjetnosti u javnom prostoru dijelimo sa svim zemljama srednjoeuropskog i europskog kulturnog kruga, pa i šire, s jednim dijelom zemalja dijelimo antifašističku spomen-plastiku u javnom prostoru iz druge polovine 20. stoljeća. Ona je posljednjih tridesetak godina tijekom društvene tranzicije prošla kroz traumatičnu povijesnu reviziju, praćenu s više ili manje nasilnim
uklanjanjima i uništavanjima spomen-obilježja i prateće plastike, što je pojava koju susrećemo i u drugim postsocijalističkim zemljama. U novije vrijeme, u okviru tzv. brendiranja grada, u taj stalni postav umjetnosti u javnom prostoru uključuju se turističke zajednice i stručnjaci za marketing (81) s najrazličitijim povijesno-turističkim sadržajima polažući neoliberalno pravo na javni prostor, što je također dio globalnih kretanja i urbanog razvoja posljednjih desetljeća.
S druge strane, osim spomenutih slojeva javne plastike, postoji i paralelna povijest privremenih umjetničkih intervencija u javnom prostoru, a koje su najčešće inicirale kulturno-umjetničke zajednice, umjetnici/ce, neprofitne kulturne i umjetničke organizacije ili ustanove u kulturi, i to počevši od kasnih 1960-ih godina (82). U novijoj povijesti umjetnosti u tom su kontekstu 1970-ih u Hrvatskoj važnu ulogu odigrale grupa Biafra (postavljanje skulptura i skulpturalnih ambijenata na javne površine), grupa Tok (intervencije s ciljem ekološkog osvješćivanja), Crveni Peristil (anonimna intervencija s ciljem političke provokacije), manifestacija Mogućnosti za ‘71 prema koncepciji Davora Matičevića, s umjetničkim intervencijama u javnom prostoru, kustoska akcija Total u autorstvu Želimira Košćevića (plakati − tradicija manifesta) itd. Kožarić, Dimitrijević, Gotovac, Iveković, Delimar samo su neka umjetnička imena koja prije 1990-ih na različite načine preispituju javni prostor. Dio 1990-ih obilježen je, pak, nizom izložaba i intervencija u javnim ili polujavnim prostorima, koje manje ili više slijede ideju specifičnosti mjesta (site specific), a osobito njeguju performativne akcije (83). Kontinuitet umjetničkih intervencija u javni prostor ostvaren je nadalje programom UrbanFestivala (84) od 2001. do 2015. godine, festivala umjetničkih intervencija koji je težio uključivanju umjetnosti u svakodnevni život grada te, djelujući izvan institucija, animirajući javni i kolektivni prostor i omunicirajući direktno s publikom, odgojio novu generaciju publike, umjetnika/ca i kulturnih producenata/tica. Osim ovim festivalom, početak 21. stoljeća u nas je u pogledu javnog prostora obilježen, kao i u nizu drugih zemalja, inicijativom Pravo na grad (85) te se u toj atmosferi profilirala nekolicina aktera/ica: kulturno-umjetničkih organizacija, kulturnih radnika/ca i umjetnika/ca, koji/e djeluju na razmeđu umjetnosti, kulturne produkcije, urbanizma i aktivizma, čiji se rad u potpunosti ili, pak, djelomično odvija u javnom prostoru i u prostoru zajednice.
Oko godine 2018. i nadalje pojavljuje se nekoliko projekata izvaninstitucionalne scene koji se izrijekom bave baštinom odozdo, participativno, čemu, pak, prethodi jedan val izložbi koje tematiziraju zanemarenu lokalnu baštinu i kulturu sjećanja.86 Ti projekti, koji u pravilu nastaju u okviru nezavisne kulturne scene, bave se kulturnom produkcijom uz sudjelovanje zajednice, a vode ih kulturni/e radnici/e i/ili akteri/ce s dugogodišnjim iskustvom u izvaninstitucionalnoj kulturi i umjetnosti u javnom prostoru. U tom kontekstu treba posebno izdvojiti projekt 27 susjedstva realiziran u okviru EPK Rijeka 2020 s obzirom na sličnost i kompatibilnost strategija i metoda toga projekta modelu Novih naručitelja. Osim toga, nekoliko je kulturnih radnica u svojim istraživanjima i interesima za demokratizacijom kulture i umjetnosti naišlo posljednjih godina na model Novih naručitelja (87).
Ukratko, možemo reći da u Hrvatskoj u području kulture i umjetnosti u javnom prostoru i prostoru zajednice trenutačno i posljednjih dvadesetak godina radi nekolicina angažiranih i kompetentnih interdisciplinarnih stručnjaka/inja s akademskim, ali i praktičnim znanjem i iskustvom. Dio tih aktera/ica predstavljen je u e-Katalogu umjetnosti u javnom i socijalnom prostoru.88 Nadalje, svi, bilo osobe ili ustanove, koji se vode načelom opće dostupnosti javnog prostora te zajedničkih resursa koji se iz njega generiraju, odnosno građanskom participacijom, imaju dobar potencijal agirati bilo kao akteri/ce uspostavljanja platforme Novih naručitelja, bilo kao partneri/ce u provedbi programa po modelu Novih naručitelja.
76 Ovu tezu donosi jedno od najutjecajnijih djela društvene teorije 20. stoljeća: Strukturna promjena javnosti (Strukturwandel der Öffentlichkeit, 1962.) njemačkog filozofa i sociologa Jürgena Habermasa
77 Ovdje muški rod nije generički, nego nažalost faktički.
78 SIZ-ovima u kontekstu samoupravljanja bavi se projekt Mikrostrukture jugoslavenskoga socijalizma: Hrvatska 1970-1990. Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli − https://www.unipu.hr/ckpis/mikrosocijalizam (posjećeno 10. 9. 2022.)
79 Za novu umjetničku praksu paradigmatska serija intervencija u javni prostor Brace Dimitrijevića, započeta 1971. u Zagrebu, nosi naziv Slučajni prolaznici.
80 U Zagrebu su to npr. Meštrovićev Zdenac života, Kožarićev ciklus Devet pogleda, Džamonjini radovi u javnom prostoru, itd. Kao modernističke umjetničke intervencije možemo klasificirati i nekoliko parkova skulptura npr. Aleja skulptura na Savskom nasipu u Zagrebu, Park skulpture Dušana Džamonje u Vrsaru, Parkovi skulpture Ardeco na Krku, Dubrova u Labinu, ciklus javne skulpture likova iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu, a nekoliko pojedinačnih primjera su Violina u Varaždinu, Vulasova Jedra i Bogdanićev Kip od kiše u Poreču uz mnoge druge.
81 Jedan noviji primjer u Zagrebu jest serija sjedećih skulptura „hrvatskih velikana” na terasama gradskih kafića, s kojima se može sjesti i „popiti kavu”. https://sitandmeet.hr/ (posjećeno 10. 9.2022.)
82 Vidjeti: Počanić, Patricia (2016). Intervencije umjetnika u javnom prostoru u Hrvatskoj od kraja 1960-ih do početka 1980-ih. Diplomski rad. Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti [mentorica Magaš Bilandžić, Lovorka], poveznica http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/7351/ (posjećeno 12. 9. 2022.)
83 Uz napomenu da je historizacija suvremene umjetnosti 1990-ih u Hrvatskoj posao koji tek predstoji, nasumce navodimo tek nekoliko primjera skupnih izložbi koje su se odvile kompletno ili djelomično u javnom prostoru: OTOK, izložba i simpozij, SCCA-Zagreb i Art radionica Lazareti, Dubrovnik, 1995.; TEST… povodom Dana planeta Zemlje, kustos Tihomir Milovac, Cvjetni trg, Zagreb, 1996.; izložbe Tunel (tunel pod Gričem), 1995. i Tvornica igračaka, Attack, 1998., kustosica Magdalena Pederin; izložba s intervencijama u javnom prostoru Knjiga i društvo – 22%, inicijativa Igora Grubića, Attack, 1998.; Tjedan performansa - Javno tijelo, kustosica Jadranka Vinterhalter, SCCA-Zagreb, 1997. itd.
84 http://blok.hr/ http://blok.hr/hr/urbanfestival (posjećeno 20. 9. 2022.)
85 Pravo na grad ideja je francuskog filozofa Henrija Lefebvrea razrađena u njegovoj istoimenoj knjizi iz 1968. godine, Le Droit à la Ville, jedan od kamena temeljaca suvremenog diskursa javnog prostora. Ujedno je to i polazište, slogan i naziv koji označava globalno strujanje početkom 21. stoljeća koje obuhvaća niz građanskih inicijativa i pokreta u različitim zemljama na nekoliko kontinenata.
86 Ovdje navodimo nekoliko projekata: Muzej Kvarta (udruga Kontraakcija, 2009. − 2015.), Muzej susjedstva Trešnjevka (udruga BLOK, 2018. − ), Demokratizacija kulture sjećanja (Otvoreni likovni pogon, 2018. − ), Lana Stojičević: Kad ne dime tvornički dimnjaci - TEF (Otvoreni likovni pogon, 2018. – 2019.), izložba Skrojene budućnosti (Tehnički muzej, Zagreb, 2019.), dokumentarno-povijesna izložba Što je nama naša Dalmatinka dala (Galerija Sikirica, Sinj, 2017.), simpozij Baština odozdo (udruga BLOK, 2018.), Saša Šimpraga Virtualni muzej Dotrščina, 2012. − ); Andreja Kulunčić: Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete (2019. −– 2022.), Baština odozdo | Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941. – 1945., međunarodni istraživački projekt Instituta za povijest umjetnosti, voditeljica dr. sc. Sanja Horvatinčić (2019. − 2020.), Fade In: Muzej osobnih priča (2018. −– 2020.), Branka Cvjetičanin: Polygon regrutni centar za umjetnike (2012. − ); Ured za fotografiju: Kvartovski objektiv (2019. − ); S.E.A. Silba Environment Art (2010. − ) i dr. Dio tih projekata reaktualizira i oživljava antifašističku kulturu sjećanja, dio se bavi socijalističkim nasljeđem (arhitektura, industrijalizacija/deindustrijalizacija i dr.).
87 Projekt aRs PUBLICae II udruge UIII s nizom suradnica podnaslovom Les Nouveaux Commanditaires i nova čitanja umjetničkih i prostornih praksi jugoslavenskog socijalizma bavi se „razmatranjem novih modela odnosa spram jugoslavenskog nasljeđa umjetničkih i prostornih praksi u europskom kontekstu kroz razvoj međunarodnog suradničkog projekta s ciljem stvaranja novih modela revalorizacije umjetničkih i prostornih praksi jugoslavenskog socijalizma”. https://kulturanova.hr/file/ckeDocument/files/sazeci_web_pp2a.pdf (posjećeno 25. 9. 2022.)
88 https://umjetnost-u-javnom-i-socijalnom-prostoru.olp.hr/ (posjećeno 20. 9. 2022.)