Prilog povijesti demokratizacije umjetnosti u Hrvatskoj

Maša Štrbac

Demokratizacija umjetnosti u Hrvatskoj nije novost – ona je, u različitim oblicima i s promjenjivim uspjehom, bila prisutna još u doba SFRJ. Tada se provodila kroz kulturno samoupravljanje i sustavno poticanje kulturnog amaterizma. Ovaj tekst posvećen je knjizi Branke Hlevnjak „Umjetnost naša svagdašnja ili Design&Art“ (izd. ULUPUH, Zagreb, 2019.), točnije njezinu dijelu u kojem su okupljeni tekstovi iz sredine 1980-ih, objedinjeni pod naslovom Doba kada su zagrebački izlozi postajali galerije ili Novi oblici demokratizacije umjetnosti.

Nekoliko tih tekstova, objavljenih 1983. u časopisu Oko,[i] bavi se fenomenom umjetnosti u zagrebačkim izlozima. Branka Hlevnjak opisuje tadašnje inicijative pretvaranja izloga – najčešće knjižara – u prostore susreta umjetnosti i svakodnevice. Nova umjetnička praksa već je izašla na ulice, a izlozi su se pokazali kao još jedan učinkoviti kanal približavanja umjetnosti široj publici, nudeći kontinuirani program u urbanim ostakljenim prostorima[ii]. Tako je Nenad Jandrić 1980. godine započeo s povremenim postavama muzejskih eksponata u izlozima znanstvene knjižare Mladost na Cvjetnom trgu. Cilj mu je bio promovirati muzejsko djelovanje, ali i provocirati javnost kroz tzv. eksperimentalni poligon – program u kojem su izlagani radovi što su često izazivali ustaljene predodžbe o umjetnosti. Posjetitelji su bili pozvani izraziti svoje stavove putem komentara ubačenih u sandučić. Među autorima koji su sudjelovali bili su Nada Orel, Šime Strikoman i Vladimir Dodig Trokut.

Slična praksa uvedena je i u autorskom izlogu knjižare „Znanje“ u tadašnjoj Ulici Socijalističke revolucije, koji je 1981. pokrenuo Berislav Vodopija. Ondje su, među ostalima, izlagali Marija Ujević, Antoaneta Pasinović, Željko Kipke i Breda Beban. Osim umjetnika, u izlaganja su uključivani i kulturni djelatnici te javne osobe poput književnika, povjesničara umjetnosti i glumaca, koji su predstavljali knjige ili predmete od osobnog značaja, tako dijeleći dio svog identiteta s prolaznicima.

Osim izloga kao prostora komunikacije u javnom prostoru, posebno je vrijedan segment knjige posvećen izložbi Radnici o radničkom stvaralaštvu (1984.), realiziranoj u organizaciji Galerije Događanja, tada vođene od strane Branke Hlevnjak i Vedrane Kršinić. Autorica izložbene koncepcije bila je sociologinja Ada Lakoš Knežević, ravnateljica Centra za kulturu Peščenica. Izložba je, kroz karikature Mladena Bašića i fotografije Borisa Križmana, interpretirala rezultate sociološkog istraživanja o kreativnosti među 1745 radnika iz 25 zagrebačkih poduzeća.

Za razliku od prevladavajuće prakse približavanja umjetnosti radnicima putem umjetnina ili promicanja likovnog amaterizma, ovaj je projekt kreativnost sagledao mnogo šire – kao način razmišljanja i djelovanja u svakodnevnom životu i radu. Kreativnost se afirmirala kao pravo svakog pojedinca, bez obzira na obrazovanje ili društveni status. Istraživanje je pokazalo da 63% ispitanika smatra kako je glavna prepreka kreativnom djelovanju nedostatak međuljudske komunikacije i neposrednih kontakata.

Izložba je jasno ukazivala da hijerarhijski ustroj radne organizacije i formalizirani načini komunikacije sputavaju kreativnost, povezujući je s kulturom rada, životnim stilom i kvalitetom međuljudskih odnosa. Njezin cilj nije bio tek izlaganje, već poticanje rasprave o organizaciji rada i njegovo promišljanje. Nakon obrade rezultata, izložba je gostovala u tvornicama „Elka“ i „Unitas“, gdje su se otvorile prilike za konkretne akcije usmjerene prema većoj afirmaciji kreativnosti u proizvodnji i slobodnom vremenu.

Branka Hlevnjak je naime ustvrdila kako promocija likovnog amaterizma među radnicima-cama nije u njima razvila kritički (a to znači i kreativan) odnos prema društvenoj zbilji, već je, naprotiv, oponašanjem iluzionističkog slikarstva i drugih tradicionalnih oblika umjetnosti, doprinijela daljnjem zamagljivanju pogleda. „Imitirajući umjetnost likovni amateri u svom najvećem broju stvaraju klimu iluzija o kulturi, a ničim ne čine da ona doista siđe u radne sredine, osvoji prostore, one dimenzionirane, ali i one druge na planu mišljenja, ponašanja, postupaka.“[iii] Galerija Događanja se 80-tih godina isticala po programima temeljenim na sociološkim istraživanjima i usmjerenima na lokalnu zajednicu (Peščenica)[iv], a koje je poticala i ondašnja ravnateljica Centra Ada Lakoš Knežević. Brojne su javne skulpture u četvrti podignute u organizaciji Centra odnosno Galerije, među njima i Park Malog princa u kojem su 1985. godine trajno (!) postavljeni kameni blokovi s uklesanim reljefima djece iz naselja, nastali na ljetnoj dvogodišnjoj kiparskoj radionici pod vodstvom Nade Orel, prema motivima iz knjige.

U kontekstu suvremenih trendova koji su aktualizirali imperativ demokratizacije umjetnosti, ovoga puta kao „razvoj publike“ i „participaciju u kulturi“, opisani su događaji dragocjena iskustva koja zaslužuju povijesnu valorizaciju te otvaraju pitanja: Koje pouke danas, 40 godina kasnije, možemo izvući iz ovih događanja i u kakvom su oni odnosu prema metodama rada u tzv participacijskoj umjetnosti i umjetnosti u zajednici? Uvažavamo li ovo povijesno nasljeđe i učimo li na povijesnim iskustvima?  Povijest demokratizacije umjetnosti u Hrvatskoj tek treba napisati. U prilog tomu, Otvoreni likovni pogon je uspostavio online katalog Umjetnost u javnom i socijalnom prostoru[v] u kojem prikuplja priloge o takvim programima na ovim prostorima u novijoj i daljoj prošlosti.  Jedino takav pregled može dati uvid u produkciju u povijesnoj perspektivi te omogućiti njihovu kvalitetnu evaluaciju.

Ova je fotografija preuzeta je iz knjige Branke Hlevnjak „Umjetnost naša svagdašnja“ a prikazuje izlog u znanstvenoj knjižari Mladost na Cvjetnom trgu s multimedijalnom akcijom Nade Orel i Šime Strikomana „Eksperimentalna slika grada“ 1983. godine. Podno izloga stoji anketno pitanje upućeno prolaznicima „Molimo vaše mišljenje o ovom radu“ (dolje i u engleskom prijevodu), na koje je pismeno odgovorilo 1000 građana. Iako teško razaznatljivih detalja, fotografija je dragocjeno svjedočanstvo događanja opisanih u knjizi, jedno među mnogima koji su na ovaj način sačuvani za budućnost.